Bašta kafane u Donjem Lapcu: rubno podnošljivo majsko sunce, prigušeni glas Željka Joksimovića dopire sa šanka. Stalni gosti vrijeme između doručka i ručka krate, u prosjeku, s dvije kave. Kako se približava najvažniji obrok u danu, prelazi se na pivo, čisto da se podeblja apetit. Za jednim stolom na repertoaru je aktualna tema. Sugovornici u ranim dvadesetima pokušavaju odgonetnuti popularnost Desingerice, ekscentričnog srpskog izvođača. Znate ga: internet vrvi od snimaka publike u ekstazi dok ih ovaj s bine tuče patikom po glavi ili, kako performer voli reći, "šije" i "krsti". "Nisam ja fan, ali me samo zanima da vidim šta je to, ti ljudi u prvim redovima koje on hipnotizira", kaže prvi. Drugi, šaljivdžija, zagovara ideju da Desingerica dođe u obližnje Nebljuse na Ilinjdan, 2. avgusta. Veli da bi to bio šou, pa nabraja koga bi od Lapčana volio vidjeti u prvim redovima. "Stavi Jalu i Bubu s jedne strane i njega s druge, ko će napraviti bolju atmosferu? Desingerica, dajem ruku! On je na tome ostvario slavu i pare. Svaka mu čast, ja ga podržavam", složili su se. Uto prilazi čovjek i sve okupljene pozdravlja Baby Lasagna pokretom ruke.

Kvalitetno gubljenje vremena, ta bogomdana bleja, zajednička je odlika svih mladih koji dijele naš kulturni prostor. Nema razloga da u Donjem Lapcu bude drugačije. I naš dolazak iz Zagreba u malu ličku općinu bio je posve različit od nekih drugih, standardno sumornih povoda. Opis posla sada se sveo na istrajavanje u kafiću, na klupici i sportskom terenu, gdje god ima živosti i mladog svijeta. Gdje su i što rade mladi mještani, pripadnici srpske nacionalne manjine, o čemu razmišljaju, kamo idu u provod i kako gledaju na budućnost u svom mjestu?

Politika je najveći problem. Svi se oko toga prepiremo, a trebali bismo stati na istu stranu, svima nam je isti cilj da ovdje bude bolji život. Klasična seoska posla. To nas je uništilo, znaš ono, podijelili se Srbi i Hrvati, pa onda još svi oni između sebe – kaže Jovana Rašeta

Učiteljica srpskog jezika Jovana Rašeta uvijek je zahvalna sugovornica i pažljiva analitičarka. U njenom stanu pijuckamo i mezimo. Radni tjedan joj je gotov, ali već sutra ujutro mora put Zadra. Čak do tamo mora potegnuti kako bi kupila novi namještaj. Ovdje se zna: ako se želiš provesti, ideš u Bihać ili Knin. Ako ideš na nove nokte ili frizuru, sjedi u auto i vozi u Korenicu. Pričamo tako o svemu, pa i o zajedničkim prijateljima iz Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu. Gdje li smo se sve rasuli. Ona i ja, bivše učenice, nakon toliko godina, eto, bistrimo politiku i društvene prilike u Lapcu.

Jovana je bila beogradska studentica srpskog jezika i književnosti. Nikad nije mislila, kaže, da će biti učiteljica. Splet životnih okolnosti i pandemija koronavirusa učinili su da ta 29-godišnjakinja prvi put od osnovne škole opet živi u Lapcu i podučava djecu u Korenici, Srbu i Gračacu.

Komentiramo kako je kod djece koja su iskusila izbjeglištvo kasnije stalno prisutna životna neizvjesnost. Danas živiš ovdje, sutra ondje, nikad se ne osjećaš sigurno, čak ni kad je sve potaman. I Jovana se puno selila. Pitam je kako je sve to procesirala, pogotovo zadnje poglavlje, povratak u Lapac. Depresivno, odgovara k'o iz topa.

- Bila sam duboko anksiozna i depresivna, ja o tome otvoreno govorim. Ne mogu reći da je razlog samo Lapac, ali bila sam u dubokoj depresiji u koroni i nakon toga. I dalje se borim s tim. Bilo mi je teško priznati sebi da sam se vratila onamo odakle sam uvijek htjela pobjeći. Imala sam podršku prijatelja i polako sam se izvlačila. Pokušala sam to sagledati iz vedrije perspektive i sebi napraviti što bolji život. Kad sam dobila posao ovdje, na prvu mi je to bilo stravično jer sam nedavno položila vozački ispit. Bila sam užasan vozač. Onda sam shvatila da imam nevjerovatnu sreću jer mi auto i posao omogućavaju da se maknem iz Lapca. Vratim se ovdje, gledam Netflix i super mi je što ne čujem tramvaje i onaj zvuk na semaforima na pješačkom. Taj zvuk me izluđivao u Zagrebu - govori ona.

Priznaje da ni Beograd zadnjih godinu dana nije mogla smisliti. Čekala bi autobus, prođu tri, ona u nijedan ne može ući od gužve. Kad je derbi, kaže, sklanjaj se da te navijači ne pokose. I sve joj se tamo činilo "hiljadu godina unazad". Sjeća se da se šokirala kad su joj u Studenskoj poliklinici dali fizički karton i zdravstvenu knjižicu na rasklapanje. Mislila je u sebi, pa otkad je to kod nas digitalno...

Za Jovanu Rašetu auto je ključan za život u Lici (Foto: Ivan Buvinić)

U koroni je putovala iz Lapca u Beograd na ispite. To su bile putešestvije, govori mi. Netko je odbaci do Korenice, pa čeka autobus za Beograd, a onda truckanje od po deset ili 12 sati. Ipak, nije joj to bilo tako mrsko, preživi se. Ondje je imala sjajnu ekipu kolegica s fakulteta, ima i dandanas. Iznad svega, obožavala je svoj smjer, lingvistiku.

Vraćamo se na Lapac. Pitam je da li vjeruje starijima kad joj govore da je ovo malo mjesto nekad bilo krcato kulturnim sadržajima i radnim mjestima. Da li je uopće moguće vjerno dočarati ne tako davnu prošlost, ako od toga nije ostalo ništa?

- Nedavno sam vidjela fotografiju na fejsu, NK Jedinstvo Donji Lapac. Baš mi je palo to na pamet, zamisli, nogometni klub iz Donjeg Lapca. Pa nestvarno. Taj stari hotel je zaista funkcionirao, on je bio pravi hotel u kojem su bile igranke, žurke, išlo se na palačinke. Naslušala sam se od mame o tim posebnim palačinkama. Kad ja to nekome pričam, svi se iznenade. Meni je to kao daleka prošlost, a nije tako daleko. To je ni 30 godina unazad. S tim što je Lapac kad sam se ja vratila početkom 2000-tih i danas isto neusporediv. Bio je trend povratka i mahom su se svi vraćali. Mi smo došli 2002. Mlade porodice, mladi pojedinci, vrvilo je od svijeta. Bilo je svega, i mladih, i posla, i sadržaja - prepričava.

Tako je i bilo. Vidljivo je to i iz strukture upisivane djece u zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji u njenim počecima, od 2005. pa negdje do 2010., 2011. Dok bi iz drugih povratničkih sredina, primjerice iz Gline ili Benkovca, po generaciji dolazio jedan ili nijedan učenik, Lapčani su se uvijek upisivali u većem broju. Školski drugovi i drugarice, braća, sestre, rođaci... Mi, ostali, stekli smo u to doba utisak da je ovaj dio Like mnogoljudan. Ipak, taj povratnički bum brzo je splasnuo, taman u vrijeme ulaska Hrvatske u Europsku uniju. To se, naravno, dogodilo na razini cijele države, ali u ratom pogođenim mjestima valjalo je uložiti ekstra napor da oni koji su se friško i mukotrpno vratili tu i ostanu. Prema zadnjem popisu, u Lapcu živi nešto manje od 1.500 ljudi. Godine 1991. bilo ih je gotovo 8.000.

Posljedice nedostatka cjelovitog obrazovanja za djecu vidljive su u osnovnoj školi. Sve češće učiteljice se susreću s problemom nesocijalizirane djece u prvom razredu. Cijelu tu godinu uče djecu kako se družiti

U književnosti, kaže Jovana, postoji jedan lijep izraz – rezignacija. Misli da su svi oni u toj rezignaciji, ili većina. Svi su sve prepustili nekom drugom, a to ne može tako, poručuje.

- Mi moramo nešto pokrenuti. Govorim "mi" jer ne možeš ništa sam, moraš imati neku ekipu. Politika je najveći problem Lapca. Svi se oko toga prepiremo, a trebali bismo stati na istu stranu, svima nam je isti cilj – da ovdje bude bolji život. Klasična seoska posla, ja to tako zovem. To nas je uništilo, znaš ono, podijelili se Srbi i Hrvati, pa onda još svi oni između sebe - opisuje.

Danas sve stagnira ili ide nagore. Kad je Jovana bila dijete, postojale su vannastavne aktivnosti. Sad u osnovnoj školi samo profesor tjelesnog drži jednom tjedno dodatnu nastavu za učenike.

- Ja sam išla na latinoameričke i standardne plesove. Folklor je bio, imali smo likovne radionice. Prosvjeta je tad uvelike djelovala u Lapcu. Među prvima smo imali opremljenu informatičku učionicu u bivšoj srednjoj školi. Bilo je više kafića, imali smo i diskoteku. Tih 2000-tih Lapac je izgledao kao perspektivno mjesto. Do 2010. je bilo deset kafića. Sad su tri i u koji god uđeš, prazan je. Tad je djelovalo da će se u Lapcu nešto dogoditi, da se život vratio. Odjednom se desio sunovrat nakon 2010., opet se iseljavaju porodice s djecom. Idu dobrovoljno, migracija zbog posla. Ali navikne se čovjek na takav život. Mene spašava što sam stalno negdje, putujem. Međutim, kad razmišljam o tome da jednog dana imam djecu i da moje dijete mora biti ovdje, teško mi to pada. Da odrasta bez društvenog i kulturnog života. Da ga ne mogu odvesti u kino, na predstavu. Da ga ne mogu poslati ni na jednu aktivnost. Ne kao Beograđani koji upisuju djecu na deset aktivnosti. Ma prije svega – vrtić. Mi u Lapcu nemamo vrtić. Ja za time vapim, gdje god dam izjavu, pričam o vrtiću. To je za žene prvenstveno problem. Ne mogu raditi jer nemaju kome ostaviti dijete. Pa ni mačku više ne možeš ostaviti samu, a ne dijete. A sad više nema ni žena koje bi ih čuvale, to se više ne isplati. U Lapcu možda možeš dobiti 100 ili 150 eura za čuvanje. Znači, nije to samo kulturni život, mi ovdje imamo problem osnovnih životnih potreba. Najbliži vrtić je u Korenici, ali mi tamo ne možemo upisati djecu zbog prebivališta. Nema ni smisla. Imamo samo neku igraonicu koja radi od devet do 12, ali opet je problem odvesti dijete jer je radno vrijeme uglavnom od osam do 16 - nabraja Jovana.

Posljedice nedostatka cjelovitog obrazovanja za djecu vidljive su njoj i njenim kolegama u osnovnoj školi. Sve češće se susreću s problemom nesocijalizirane djece u prvom razredu. Cijelu tu godinu učiteljice uče djecu kako se družiti, naglašava moja sugovornica. Smatra da bi s djecom trebalo mnogo više razgovarati jer su mahom zanemarena. Zato se ona trudi da priča s njima o životnim temama, da gledaju filmove i da se igraju između učenja ćirilice. Plaši je, govori, odsustvo empatije u školama, generalno.

Budući programer Branko Đukić u teretani (Foto: Ivan Buvinić)

- Volim djecu iz malih škola jer su oni kao jedno, svi se vole i druže. Djeca iz seoskih sredina su drugačija. Mislim da bi svi nastavnici iz gradova trebali posjetiti neku seosku školu. To je kao da se vratite 50 godina unatrag. Stalno pričamo o životinjama, o selu. Vrate mi energiju - zadovoljno govori Jovana.

Da li ostati ili otići dalje? I koliko će još dugo srpski jezik po modelu C obitavati u školama, pita se Jovana, s obzirom na to da su iz Domovinskog pokreta izrazili želju da se nastava na jezicima nacionalnih manjina izvodi van škola. Svjesna je da njeno radno mjesto ovisi o politici.

Mladi u Lapcu nose se sa raznoraznim pritiscima, a tu se svakako ubrajaju i oni komentari koji zadiru u privatnost. Na sve strane pitanja kad će djeca, kad ćeš rađati... Jovana kaže da je u Donjem Lapcu malo cura njenih godina koje nisu udane i nemaju djecu.

- Prije neki dan smo prijateljica i ja šetale njenog psa. Sve naše školske prijateljice šetaju djecu. I svi nas gledaju. Ovdje je šokantno vidjeti curu bez djece. Što se tiče neoženjenih i neudatih, kod nas bi rekli – starih momaka i starih cura, društveni život je na niskim granama. Od svih trpimo pritisak. Ja sam u vezi osam godina. To je kod nas nezamislivo. Tako dugo ste skupa, što čekate? Svi su me počeli pritiskati i ide mi na živce zalaženje u intimni prostor. Ljudi misle da imaju pravo da ti na ulici dobace pitanje kad ćeš se udati. Ili ono što mi je jedna žena rekla – skrati put. Ja gledam, ne razumijem. Stan mog momka je bliže školi nego moja kuća. A na to je ona mislila, da se preselim! Sad kad dođeš kući, nemaš se kome javiti, svi su u porodičnim obavezama. Ja više volim te kućne varijante. Fali mi ono iz Beograda, bleja - govori Jovana, a ja dodajem da sam uvjerena da se ona puno bolje zabavlja od oženjenih i udatih.

Ovaj kraj, komentiramo, uvijek je imao više neženja. Jovana tvrdi da bi trebalo izraditi sociološku studiju pod nazivom "Ličani za šankom". U krajnjoj opuštenosti, već pred kraj dana, s balkone njene zgrade hvatamo ugodan prizor: interventni policajci vrijedno treniraju u podrumskoj teretani. Kadar je taman takav da mogu centrirati cijeli raspon izvođenja čučnjeva sa šipkom. Leđa ravna, pokreti statični i oprezni. Nema šta, komentiram više za sebe, savršen čučanj! Jovana iz stana dobacuje da policajci naprosto moraju biti zgodni. Ili što bi rekao onaj Starina Novak iz osnovnoškolske lektire: spremni stići, uteći i na strašnom mjestu postojati.

Ako želim nešto graditi i ostaviti neki trag, to mi je lakše u Lapcu. Da napravim nešto što može značiti i drugima. Ako u Lapcu otvoriš tri radna mjesta, već si nešto napravio – govori Dušan Tadić koji radi aplikacije za iPhone

No ne drže samo policajci do tjelovježbe. Ima dvije godine da su i civili dobili prostor za pumpanje mišića. Branko Đukić (23), budući programer, odlučio je meni i fotografu Ivanu pokazati prostoriju sa spravama u zgradi starog vrtića. Šetamo i usput razgledamo sportske terene na otvorenom. Nema nikog na igralištu. Razumljivo, dva je popodne. Branko i njegovo društvo utorkom i četvrtkom igraju basket. Skupi se njih šest ili sedam pa igraju na jednom košu.

Sportsko društvo Lapčani su osnovali kad su shvatili da ih je više zainteresirano za sport, a da nemaju gdje. Išli su do Srba ne bi li se malo razgibali i zabavili, ali to je zahtijevalo da dva puta sedmično sjednu u auto i voze pola sata tamo i nazad. Otkako imaju svoj sportski kutak, sve je lakše. Hodamo s Brankom pa komentiramo gdje je ta teretana, nikako stići. Navikla sam da je u Lapcu sve na pedalj. Kaže, ima malo više koraka do tamo, ali super je za zagrijavanje pred dizanje utega.

- Zimus sam išao na trening, gazio kroz dubok snijeg. K'o ono kad ti baba priča kako je putovala do škole, preko brda. E sad ja tako u teretanu. A zimi je unutra hladno, imamo jednu malu grijalicu. Ali zato treba jako vježbati, da se ugriješ - smije se Branko.

Prvo što primjećujemo s vrata je boksačka vreća. Na početku su imali samo šipku za zgibove, benč i malo tegova, sad su opremljeniji. Teretana ima sve za osnovne, najvažnije statične vježbe. Tu je i zahvalna smith mašina.

- Sprave nabavljamo novcem od članarina, a i općina nam daje određenu svotu. Tako uspijevamo. Bilo nas je troje ili četvero na početku, ali sad nas je oko 15. To su pretežno muškarci, ali ima u zadnje vrijeme i nešto cura u teretani. Sad nam treba doći jedna velika multifunkcionalna sprava, ima 15 vježbi za leđa. Ja najviše koristim tegove i smith mašinu. S ergometrom nismo baš zadovoljni, to se najmanje koristi - pokazuje nam Branko.

Ovih dana sav je angažiran u pisanju završnog rada. Kako obavi dio posla, počasti se teretanom i oporavi tijelo od dugog sjedenja. On je nakon srednje škole u Zagrebu upisao fakultet u Rijeci. Nije ga grad na Kvarneru pretjerano oduševio, jedva je čekao da završi s faksom i da se makne, govori mi. Ljudi su dobri, ali najviše kritika daje na račun noćnog života u Rijeci. Dosadan grad, zaključuje Branko.

Moj sugovornik je i muzički producent. Počeo je s 14 godina, da bi se cijela priča uozbiljila prije šest godina. Ljubitelji EDM-a (electronic dance music) Branka mogu pronaći na Spotifyu i YouTubeu pod imenom The Aliens. On je zadužen za trake, a rođak iz Beograda za marketing. Baš u trenutku našeg druženja spremao se za gažu. Pozvali su ga iz Pravoslavne gimnazije da pušta muziku na maturalnoj večeri. Raduje se svakoj prilici, ali još uvijek mu je problem mobilnost. Veze Lapca i gradskih središta su nikakve pa je život bez auta izazovan.

Ipak, za svoj trenutni prioritet – uspješan završetak fakulteta, Branko nije morao ići izvan Lapca. Nešto stariji drug Dušan Tadić (31) mentor mu je za završni rad. U njegovoj firmi u Lapcu pohađao je praksu. Kaže da je s njim u dva mjeseca naučio koliko nije za godinu dana fakulteta. Baš zato Branko želi ostati živjeti i raditi u Lapcu. Ne bi bilo loše zaposliti se, na primjer, u nekoj IT kompaniji, a ured instalirati kod kuće. Dušan mu je velika motivacija.

Dušan Tadić posluje s Appleom (Foto: Ivan Buvinić)

- Njemu Nijemci daju neki zadatak, običan čovjek bi ga radio osam sati i ne bi ga završio. On ga napravi u pola sata, ostatak dana leluja. Puno sam naučio od njega. Doduše, trebalo mu je malo vremena da se spusti na moju razinu - hvali ga Branko.

I možda je to dobra šansa za Lapac. Nove generacije, koje u rukama imaju suvremena znanja i kojima je potrebna tek osnovna infrastruktura, mogu u skorijoj budućnosti preplaviti ovo mjesto i instalirati svoje neobične urede. Zasad je to učinilo troje mladih. Brankov mentor Dušan i još dvoje članova njegove familije otvorili su prije nekoliko godina firmu za programiranje u Lapcu. Uredske prostorije iznajmljuju u jednom općinskom prostoru. Dušan se primarno bavi proizvodnjom aplikacija za iPhone, ali nalete mu i neki drugi projekti. Nedavno su napravili novu web-stranicu za Općinu Donji Lapac.

Bivši učenik SPOG-a poslije fakulteta u Zagrebu živio je i radio u Njemačkoj. Prvo je bio u Leipzigu, pa u Freiburgu. Nekoliko godina grabio je iskustvo i sklapao kontakte. Sve to, u kombinaciji sa zasićenjem životom u velikim gradovima, rezultiralo je Dušanovim povratkom u Lapac. Dok sjedimo u njegovom uredu i analiziramo težak socioekonomski položaj mjesta i sve negativne strane, Dušan ni u jednom momentu nije izrazio sumnju u svoju odluku. Iz njega isijavaju staloženost i zadovoljstvo: u Lapcu mu je najljepše i čovjek ne može da mu ne povjeruje. Tražim da mi nabroji što mu se sve promijenilo otkako je tu.

- Pa nije puno. Jednako društva imam i u Njemačkoj i ovdje. Ne znače mi ti gradski sadržaji, da moram živjeti blizu njih. Ako se nečeg uželim, sjednem u auto ili avion i odem. Meni se Lapac uvijek sviđao, tu sam rođen. Da sam cijeli život ovdje, vjerovatno bih se htio maknuti. Vratio sam se u koroni, brat je otvorio firmu. Zadovoljni smo količinom posla i prihodima. Ako želim nešto graditi i ostaviti neki trag, to mi je lakše u Lapcu. Da napravim nešto što može značiti i drugima. Ako u Lapcu otvoriš tri radna mjesta, već si nešto napravio - govori Dušan i dodaje da su reakcije na otvaranje njihove firme bile univerzalno pozitivne. Svi su ih podržali. U ured im nekad dođu stariji susjedi, traže da im poprave neki sitan kvar na mobitelu.

Sin mi je u struci, u veterini i poljoprivredi, voli se baviti time. Šta ću, kaže mi on, da odem u Njemačku da mi oderu leđa. Bolje mi je onda ovdje. Na njima je odluka. Ovdje je većinom staračko stanovništvo, ovo će postati vikend naselje – priča nam Srđo Bajić

A što se radi poslije posla u Lapcu, kako izgleda slobodno vrijeme? Dušan kaže – kava, serija, playstation, muzika. Sluša sve što mu se sviđa, pa tako vrti japanski pop iz 1980-ih i Sinana Sakića. Sve može, sve se slaže. Ne vidi u svom potezu ništa radikalno, za njega je pokretanje posla u rodnom mjestu sasvim prirodna odluka.

- Neko bi rekao da je ovo radikalno, ali nisam otišao na planinu, ne cijepam drva i ne lovim da bih preživio. Ovdje imam osnovno što mi treba. Mislim da je to pogrešan pogled na život. Zašto bismo svi radili i živjeli u gradovima i čekali penziju? Svako sebi bira mjesto. Mislim da mene niko ne gleda kao čudaka - priča Dušan.

Istražujući stavove mladih i njihova razmišljanja o sadašnjosti i budućnosti Lapca, održali smo fokus-grupu. Svi iz grupe, u dobi od 21 do 31 godine starosti, jednoglasno su poručili da žele ostati u Donjem Lapcu. Kao najveći problem Lapca ističu nedostatak ljudi i stalno osipanje stanovništva.

"Ja se ne bih vratio da ne planiram tu živjeti. Ako bude moguće, bit ću tu zauvijek. Najviše ovisi o tome hoće li biti više ljudi", rekao je jedan ispitanik. Druga osoba je također kazala da je optimistična. "Sad ljudi odlaze, ali mislim da će se početi vraćati. Ako ovdje zaživi turizam, to bi mogao biti način. Ne možemo očekivati da će stanje u Lapcu biti kakvo je bilo prije rata, ali moglo bi biti fino", iznijela je.

Ostanak znači i razmišljanje o zasnivanju obitelji. "Ovdje je teško osnovati porodicu jer nema puno mladih i dosta nas je rodbinski vezano. Ovisi i o tome da li će partner ili partnerica htjeti doći ovdje", rekao je jedan ispitanik.

Koje aktivnosti bi voljeli imati u Lapcu? Svi se slažu – da ima više ljudi, bilo bi svega.

"Nije bitno specificirati koje bi to aktivnosti bile, nama je najvažnije da nas ima, da nešto radimo zajedno. Ovdje fali noćnog života. Ako hoćemo izaći, ne možemo negdje blizu, da se opustimo i popijemo. Uvijek mora biti taj jedan koji će voziti i koji će se manje zabavljati. Idemo preko granice u Bihać. Ovo ostalo bude jedino preko ljeta, bude u Srbu, za Duhove (slava Donjeg Lapca, op. a.) i Ilinjdan. To opet nije neki izlazak, nije diskoteka, nego neka kafana koja radi malo duže. Nama sve paše. Nije ni u Korenici neka ponuda, ali oni su tamo uredili jedan prostor i, koliko čujem, svako malo dovode nekog DJ-a. Tamo je življe", ocijenio je ispitanik.

U dvorištu porodične kuće obitelji Bajić sjedimo pod lozom. Nije lička klima previše pogodna za lozu, ali razvije se taman toliko da napravi hlad. Društvo mi, uz kavu, prave Srđan i njegova kći Svetlana Bajić. Zanimljivo je slušati Srđanove uspomene iz Lapca kad je bio mladić, paralelno sa Svetlaninim viđenjem današnjice. I dok ona s društvom na bilo kakav vid zabave mora ići u Bihać, Srđan je tih 1980-ih rijetko kad palio auto i išao preko. Jednostavno, nije bilo potrebe. Diskoteka, 20-ak kafića, stari hotel s gradskom kafanom, novi hotel s automatskom kuglanom, kino-dvorana, koncerti velikih narodnjačkih zvijezda... Sve je to bio Lapac.

Srđan i Svetlana Bajić u razgovoru za Novosti (Foto: Ivan Buvinić)

Svetlana je tajnica u Vijeću srpske nacionalne manjine. Po struci je učiteljica i sebe jednog dana definitivno vidi u učionici, među djecom. Trenutno radno mjesto joj se sviđa, smatra da može biti dobra odskočna daska, a ima i nešto u tome, kaže, da nekoliko godina života posvetiš radu u zajednici.

- Meni je fino i to volim, kad vidiš da si nešto napravio i da su ljudi zadovoljni, odmah te ispuni. U vijeću je par mlađih pa smo se mi uhvatili organizacije. Sad nas je podjednako, pet mlađih i pet starijih. Ali svakako bih bila mirnija u svojoj struci. Trenutno se u okolici ne traže učitelji. Ne znam da li bih zbog posla otišla na neki otok, ali okolica Zagreba ili nekog drugog grada, to bi mi bilo super - govori Svetlana.

Tata joj, ipak, preporučuje da pronađe posao za koji se školovala. Vremena su teška, a njeno sadašnje radno mjesto je vezano uz politiku. Nezahvalno je, smatra. Ali priznaje, da nema takvih poput nje da se prihvate manjinskog rada, ne bi se ništa ni dešavalo. Uvjeren je da u Lapcu i okolini ima budućnosti za njegovu djecu.

- Sin mi je u struci, u veterini i poljoprivredi, voli se baviti time. Šta ću, kaže mi on, da odem u Njemačku da mi oderu leđa. Bolje mi je onda ovdje. Na njima je odluka. Ovdje je većinom staračko stanovništvo, ovo će postati vikend naselje. Mali broj mladih se odlučuje na to. Poljoprivreda je svakodnevna obaveza - govori Srđo.

Na njihovom imanju skladno žive koze, konji i krave. Konji su im smješteni na polju kraj nekadašnje tvornice betonskih blokova i ivičnjaka. To je bila, kaže Srđo, jedna od najsavremenijih tvornica u Jugoslaviji, izbacivali su oko 11.000 blokova dnevno. A kad je riječ o masovnijem povratku ljudi, za Srđu je to završena priča. Sad treba ići prema tome da se zadrže ljudi koji su već tu, govori on.

Pitam Svetlanu da li primjećuje razliku između Lapčana koji ovdje stalno žive i onih koji dođu ljeti u zavičaj. Čini joj se, veli, da ponekad oni koji žive u Lapcu imaju ozbiljnija shvaćanja od onih koji su po gradovima.

- Znam par primjera, mijenjaju poslove, žive od mjeseca do mjeseca, njima je samo bitno da su u gradu u blizini svih sadržaja. Ne razmišljaju toliko o budućnosti, da stvore sebi nešto, da budu stabilni. Kad bi neki od njih došli ovdje imali bi priliku i sigurno bi mogli raditi, ali imaju stav da je ovdje pustoš i da se ništa ne može popraviti, da nema mladih - opisuje.

Osim toga, Bajići govore da sve manje mladih dolazi na ljetne praznike. Stasali ljudi sad imaju manje vremena nego prije. Žele, uostalom, u tih 20-ak dana godišnjeg otići na neku drugu destinaciju. Ali, još važnije, izgleda da je zavičaj važan dok te tamo čekaju baba i djed. Kad oni umru, mladi ljudi raseljeni u djetinjstvu gube poveznicu s rodnim krajem.

Sentimentalnost ipak ostavljamo po strani jer se približava subota večer. Pao je mrak, a to znači da treba pojačati piće i odvrnuti muziku u kafani. I doista se izmjenjuje lijepa selekcija pjesama: vidi se da iza liste stoji neki znalac. S kratkim pićima u rukama, u živoj raspravi o koječemu, slušamo hitove iz zlatnog perioda Grand produkcije s početka 2000-tih. Sa svakom novom pjesmom upadamo u vremeplov. Odgovorno tvrdim da nema puno mjesta u Hrvatskoj u kojima se može čuti balada Tanje Savić "Gde ljubav putuje". Pričaju mi Lapčani o poznatoj diskoteci u Donjoj Suvaji. O njoj sam toliko puta čula, još od gazdarice, pokojne Dušanke Dubajić, legende ovog kraja. I sad se prostor ljeti aktivira, kad se sjate mlađi sa svih strana. Vlasnik kafane mi govori da se tamo na ripit vrtio "Ambis mog života" Novice Zdravkovića, brata Tome Zdravkovića iz sjene. Veliki pjevač, vanvremenska numera, slažu se svi okupljeni.

Vjerovatno su nas ti stari hitovi okuražili da potražimo još veću zabavu, još zadimljenije i svakako masovnije mjesto. Bilo je malo nakon ponoći kad smo u jednom autu krenuli u Bihać. Da sam se u Lapcu našla samo dva vikenda ranije, išla bih s istom ekipom na Crni Cerak.

Plovili smo opustjelim cestama do graničnog prelaza. Srne, mačke i zečeve tjerali smo s puta jakim vokalom mlade Barbare Bobak, urlajući "Barbarizam" preko svake mjere. Pola sata kasnije, našli smo se u bihaćkom noćnom klubu. Uredno rezerviran stol i kibla sa žesticom. Ostali smo bez glasa pjevajući s izvjesnim Mirzom koji je napunio prostor do zadnjeg separea. Red muških, red ženskih pjesama, i tako satima.

Svitanje je označilo kraj zabave. Radni narod Unsko-sanskog kantona i Like ustaje, mladost odlazi na spavanje. Dobrano načeti ostacima bakanalija iz izlaska, u autu prema Lapcu mijenjamo ploču. Prve sunčeve zrake upijamo s Pink Floydom: And if the dam breaks open many years too soon/ And if there is no room upon the hill/ And if your head explodes with dark forebodings too/ I"ll see you on the dark side of the moon.

 

Ovo je prvi tekst iz temata posvećenog mladim Srbima u Hrvatskoj.