U poznatom psihijatrijskom udžbeniku Eugena Bleulera iz 1923. odgovor na pitanje "Što je pravednost?" – "Da se kazni drugoga!" – navodi se kao primjer "imbecilnosti". Ni petnaest godina kasnije Robert Musil registrira vrijednosnu promjenu odgovora na školsko pitanje. U bečkom predavanju o gluposti koje je održao 11. ožujka 1937., a potom zbog velikog uspjeha 17. ožujka i 7. prosinca, Musil kao primjer kako se vremena mijenjaju ističe da je "kažnjavanje drugoga" danas postalo temelj pravnog shvaćanja o kojem se mnogo raspravlja. Vani je hladna prosinačka večer. Nacizam se valja njemačkim svijetom; do Anschlussa Austrije preostalo je tek nekoliko mjeseci. Kažnjavanje neprijatelja, Židova, drugoga je u modi. Autor "Čovjeka bez osobina" već je bježao sa suprugom iz Berlina pred nacistima. Uskoro će bježati i iz Beča. Predavanje o gluposti u Udruženju inženjera i arhitekata i pučkom visokom učilištu Volksheim Musilov je junački last stand, posljednji otpor bujici koja se približava.
Sandorfova biblioteka malih knjižica Tȏk specijalno je malo mjesto domaćeg izdavaštva. Od dosadašnja četiri kola s trinaest naslova spomenimo samo "Holokaust" Charlesa Reznikoffa (urednik Marko Pogačar) i već smo dosta rekli. Druga knjiga četvrtog kola "O gluposti" Roberta Musila (urednik Matko Sršen) dolazi u paru s "Kako se prave stihovi" Vladimira Majakovskog, potvrđujući prestiž "male biblioteke". Kratko predavanje (28 stranica) ukoričeno je pogovorom Klausa Amanna i nadahnutim predgovorom Sršena s Heideggerom u prvom planu, i s mladim bečkim Židovom Brunom, koji se nakon večernjeg sukoba s naoružanom patrolom nacionalsocijalista sklanja među posjetiteljima predavanja, u drugom planu.
Musil je govorio u vrijeme kada je govorio afekt, sirovost i psovke, "niža" i "viša" glupost. U vrijeme kada je "izvjesni niži srednji duhovni i duševni sloj" pod zaštitom stranke i nacije govorio "mi" umjesto "ja"; kada su se moderne slike napadale kišobranima a knjige bacale na pod, "kao da se tako mogu lišiti otrova"; kada se, napokon, stvarao "dojam da porast civilizacije i pripitomljavanje pojedinca treba izjednačiti proporcionalnim porastom necivilizacije nacija, država i saveza istomišljenika". Svoje izlaganje Musil je zaključio riječima da je došao do granice s koje je nespreman ići dalje, "jer još korak preko točke na kojoj stojimo i s područja gluposti, koje je čak i teorijski raznoliko, stigli bismo u carstvo mudrosti, pusto područje koje se općenito izbjegava".
Predavanje "O gluposti" bit će objavljeno u Beču u proljeće 1937. kao posljednja Musilova samostalna publikacija za života. Robert Musil umire u Švicarskoj u bijegu, poput Zweiga ili Benjamina, ne dočekavši kraj ere gluposti. U toj 1942. studena prosinačka večer iz 1937. mora da se činila tamnijom i nepreglednijom nego ikad. Ali kako to poentira Matko Sršen u predgovoru, student Bruno koji se sklonio u zgradu predavanja pobjeći će pred nacistima u Švedsku, da bi se u zemlju vratio nakon rata i postao Bruno Kreisky, ministar vanjskih poslova i dugogodišnji kancelar Republike Austrije.
Ne trebamo u tom detalju tražiti veličinu Musilova predavanja, ali da, u tome je veličina Musilovih bečkih nastupa. Kao filozofski tekst i kao politički pamflet, "O gluposti" je ljekovito štivo. Ali kao čin otpora, kao mjesto utočišta u mahnitim vremenima, on je spasonosan. Posljednji korak preko točke na kojoj je sa svojim tekstom stao Musil je učinio aktom osobne hrabrosti.
