Za "Knjigu praznika" dobili ste ovih dana na književnom festivalu Škure novoutemeljenu nagradu "Stjepan Gulin". U pitanju je pjesnik o kojemu se za života nije mnogo pisalo. Zašto je to, po vama, bio slučaj?
Gulin je bio na više načina apartna pojava u domaćem književnom polju. Nije se uklapao u građanske, izgubljeno-liberalne, akademske i pseudoakademske okvire i matrice koje ga još uvijek trasiraju. Radio je u struci, kao pravnik, nije morao pristajati na kompromise koji uokviruju književni život, i to ga je, usprkos vrlo solidnom opusu, uvijek iznova istiskivalo na marginu. Na njoj mu je uglavnom bilo dobro, ali mu je izostanak recepcije katkada teško padao. Jako mi je drago što ova šibenska nagrada nosi njegovo ime, vraćajući time u fokus i njegov književni rad.
"Stjepan Gulin" je prva regionalna pjesnička nagrada pokrenuta u Hrvatskoj. Zašto je ona važna za vas i za književni prostor?
Iznimno je važno što nagrada nije definirana bojom pasoša, mjestom prvog objavljivanja knjige ili za mene neprihvatljive, državnom granicom omeđene ideje jezika, nego u obzir uzima pjesništvo nastalo na svima razumljivim varijacijama zajedničkog jezika, bez obzira na za poeziju sasvim nevažan, često i upravo poguban detalj njegove etnonacionalistički shvaćene pripadnosti. To je samo po sebi u današnjem kontekstu politički čin koji treba pozdraviti. A to jednostavno uzimanje u obzir banalne činjenice potpune međusobne razumljivosti donosi također i dobrodošlo zaoštravanje konkurencije, podiže potrebu za pogledom izvan vlastitog dvorišta, donosi nužnu svježinu pjesništvu samom te pomaže ponovnom umrežavanju kulturnih prostora koji na čitav niz načina jedan drugome gravitiraju.
U "Knjizi praznika" prvi put ste se okušali u formi pjesme u prozi. Zašto ste je do sada zaobilazili?
Bio sam skeptičan prema toj formi, ponekad moguće pomalo podozriv. Činilo mi se da je se ispisuje još više olako nego što se kod nas uobičajeno ispisuju stihovi, i da se njome u smislu pokušaja vrednovanja lakše mulja. Ono suštinski pjesničko u poeziji u stihu je izloženije, on je neka vrsta pjesničke vitrine. Dugo mi je trebalo da nađem ključ koji mi se činio adekvatnim za formalni odmak, a da pjesnička dominanta ostane sačuvana.
Iz kojeg je temeljnog motiva nastala "Knjiga praznika"?
Uvijek mi je bila zanimljiva ideja praznika kao specifičnog, hijerarhijski čvrsto ustrojenog načina uspostave i učvršćivanja najrazličitijih ideoloških narativa, proizvodnje i nametanja određenoga ključa za sjećanje, uređivanja formalne lente vremena nekog društva. Ne treba smetnuti da su ti punktovi najčešće krvavi, da nasuprot naših praznika često stoje nečija tuđa groblja. Praznik je blistava zakovica na grubom ideološkom varu, koju na kraju svi ipak nekako vole. Što god možda mislili o njima, dobije se slobodan dan, spoji vikend, bolje se krkači. Ovi "imaginarni praznici" imaginarni su samo u navodnicima, jer praznici ni inače nisu drugo do privremeno slavljeni obrati zemlje oko vlastite osi, dani sa svojom policijom i vojskom. Htio sam slobodan, divlji kalendar.
