Goranovo proljeće, naša najvažnija pjesnička manifestacija, ove godine obilježava 60 godina. Koliko se ta velika, nekad u kontekstu Jugoslavije vrlo razvedena, manifestacija mijenjala?
60 godina kontinuiteta predstavlja istovremeno jednako dugačak period mijene i transformacije. Na unutarnjem i vanjskom planu: onom strukture i samog sadržaja manifestacije – od izvornoga natjecanja recitatora amatera, preko jedne od središnjih jugoslavenskih pjesničkih smotri, do najvažnijeg hrvatskog pjesničkog događanja i međunarodnog pjesničkog festivala u suvremenom smislu – kao i radikalne promjene pripadajućeg društvenopolitičkog konteksta. Potonji se, znamo, oblikovao kao manje-više doslovno oprečan onom izvornom, u čiju je suštinu itekako vjerovao i sam Goran.
Kako je manifestacija preživjela devedesete?
Rat i devedesete "Proljeće" je preživjelo prije svega zalaganjem njegovog tadašnjeg predsjednika Slavka Mihalića, koji je Goranovo nasljeđe ipak pretpostavio svom vlastitom, nacionalističkom političkom zastranjenju. Ponekad mi se čini da je Mihaliću to uspjelo prvenstveno uslijed okolnosti da su Gorana, ubrzo po završetku 5. neprijateljske ofenzive, ubili četnici, a ne, na primjer, ustaše, SS-ovci ili kakva druga stoka sa svastikama. Tako se Goranu preko 20 godina – što strateški, a što iz evidentne želje da se potkopa izvorni narativ – pristupalo prije svega viktimološki; kao mladoj žrtvi, od tamne sile utišanome glasu. No Goran nije bio, kao veliki García Lorca nekoliko godina ranije, samo politička ili kolateralna žrtva zla. Bio je partizan, borac, figura otpora. Goran nije samo kroničar očaja, on je borba, nepristajanje, nada. Jasno je to bilo i prije ustanka, mahom još u okviru radićevskog horizonta. Dirljivo su promašeni pokušaji nekih domaćih hohštaplera da njegovo pristupanje pokretu otpora prikažu kao akt političkog oportunizma, odnosno prkosa prema vlastima NDH, koje mu, navodno, nisu osigurale odgovarajuću sinekuru. Svakih par godina netko se, već po inerciji, sjeti da bi manifestaciji bilo dobro promijeniti ime i smjer; jedan nedavni poziv u tom pravcu stigao je, ponovno, s Kaptola. Kultura sjećanja nije kultura muzealizacije, a i muzealizacija je sama po sebi duboko politična. Goran, kao sjećanje, simbol, ali i kao metafora, mora ostati živ – u pjesničkom i u društvenom smislu.
Što donosi ovogodišnji program?
Od 20. do 23. marta, festival se odvija u Zagrebu, Lukovdolu i Rijeci. Otvorenje u kinu Kinoteka bit će posvećeno obljetnici i nastupu velikog broja laureatkinja i laureata naših nagrada: Goranovog vijenca, Gorana za mlade pjesnike i Nagrade I. G. Kovačić za najbolju pjesničku knjigu. Nastupit će grupa Dunjaluk, sve u režiji Hrvoja Korbara. Slijede dodjela nagrada u Lukovdolu, dva dana riječkih programa, te zatvaranje na sceni F22, uz nastup niza međunarodnih i domaćih gostiju. Za soundtrack zaduženi su i Dimitrije Dimitrijević te grupa Turisti.
