Naš sugovornik Miloš Đurđević pjesnik je i književni kritičar, antologičar i prevoditelj. Od recentnih radova objavio je izabrane pjesme u dvojezičnom, slovensko-hrvatskom izdanju i knjigu pjesama "Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme". Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen je u važnijim domaćim, kao i stranim antologijama i izborima iz suvremene poezije.

Upravo vam je u izdanju nakladnika Sandorf tiskana knjiga "Drugi pogled: o suvremenoj poeziji i povezanim temama". Kako je nastala i od čega se sastoji? Što je bio motiv za njeno objavljivanje?

To je moja treća knjiga u tom žanru. Prvenstveno se radi o književnim analizama i prikazima poezije, koji sačinjavaju jedan dio knjige, a u taj dio također su pridodani kritički tekstovi o nekim – kako ih i drugdje shvaćam – povezanim temama, bilo da je riječ o fotografiji, prozi ili filozofiji. Drugi dio knjige donosi pregled recentne poezije, gdje je svatko od autora i autorica predstavljen uvodnim kritičkim tekstom i izborom pjesama, bilo iz njihovih ranije objavljenih knjiga, bilo pjesmama koje sam dobio od njih samih. Kad sam taj dio materijala pripremao za knjigu, naznačio sam gdje su i kada njihovi naslovi kasnije objavljeni, ako jesu, što znači da su neke pjesme premijerno objavljene u formatu knjige.

S Quorumom je proširen cjelokupan prostor književnosti kako bi se uzeli i drugi, mahom tekstualno shvaćeni sadržaji. Taj okvir rekao bih da je dobrim dijelom osnova toga što i danas funkcionira u obliku vrlo poticajne projekcije kaosa i entropije

Kritički ogledi i drugi tekstovi primarno se bave pojedinim pjesnikinjama i pjesnicima. Vaš izbor obuhvaća autore iz različitih generacija i prostire se regionalno, tako da je to za naše prilike neobično društvo?

Pa sad, ne znam za što bi se u našim prilikama moglo reći da tu pripada ili pak ne pripada. Kao i ranije, mene su ovdje zanimali neki autori koji u svojoj poeziji istupaju iz određenih poetika te ih onda na drugačiji način konstruiraju i/ili upotpunjavaju. Izbor je to autora koji su već dobrano afirmirani, odnosno već su odavno ušli u kanon suvremene i moderne poezije, a opet u svom radu pokazuju neka svojstva po kojima je njihovo mjesto prepoznatljivo i njihova poezija – ne samo po kvaliteti i autorskom stilu – u sebi već ima dovoljno razloga da im se možete vraćati uvijek iznova kako bi se pokušalo također vidjeti što se to u toj poeziji i na koji način radi. Zbog čega nas privlači. To bi onda bio pokušaj da se ne samo apodiktički uglavi stanovito "mjesto razlike", što god to značilo, već i da se vidi što je ta razlika, kako je uspostavljena i na koji način uopće funkcionira u pojedinim pjesničkim radovima, odnosno kod autora od kojih neki već imaju više-manje zaokružene opuse. Hoću reći da je ta vrsta demistifikacije općenito u cjelokupnom pristupu poeziji, u čitanju, (ne)metaforičkom sudjelovanju i prije svega pokušaju uspostavljanja dijaloga s poezijom, ono što me je oduvijek i najviše privlačilo. Vratiti se tuđoj poeziji, koja uvijek na neki način "to nešto svoje" iznova aktivira i u stanju je kod drugog pokrenuti zaseban otponac, bez kojeg bi zacijelo nova čitanja u konačnici bila bespredmetna pa i jalova.

Jedan tekst se izdvaja od drugih jer mu povod nije poezija, a to je ogled o knjizi filozofa Nevena Sesardića "Iz desne perspektive". Što vas je privuklo tom tekstu, koji je osebujna filozofija, a rekao bih da nije filozofija?

Taj kritički ogled, koji je ranije napisan i objavljen, uvrstio sam u ovu knjigu jer mi je bio potreban ne bih li pokušao cjelovitije prikazati područje ne samo recepcije već i, što je od toga neodvojivo, pjesničke produkcije. A ako se želite osloboditi najčešće skučenih i zagušljivih gabarita književne kritike, nemoguće je zaobići, odnosno moralo bi se barem pokušati naznačiti ili opisati, gdje se događa proizvodnja i recepcija poezije i tko su njeni subjekti. U tom identificiranju pojavljuje se potreba za stanovitom konkretizacijom u opisu tog subjekta. A knjiga Nevena Sesardića – jedna od rijetkih, ako ne i jedina koja se, riječima autora, bavi desnicom u Hrvatskoj – ponudila je viđenje kako je ta desnica funkcionirala, a možda još uvijek i funkcionira, i što bi značila u odnosu na svoju suprotnost. Zaintrigiralo me je kako bi se subjekt u poeziji, subjekt kao recipijent i/ili kao proizvođač, kreator/ica poezije, u spajanju diskurzivne, analitičke i dijaloške razine kazivanja mogao dimenzionirati i učiniti prisutnijim a da to ne bude apstraktna odrednica ili unaprijed postavljen teorijski okvir u koji se postavlja više-manje proizvoljan sadržaj, pa bi to onda u kritici moglo značiti ovo ili ono, a naposljetku možda baš ne previše.

 

Važnost Quoruma

Pišete ne samo o vlastitom iskustvu časopisa Quorum. U kom je smislu bio formativan za 1980-e godine i što je bilo s njim poslije, budući da je nastavio s izlaženjem i nakon promjena političkog sistema. Kakve su posljedice tog političkog prekida 1990-ih za književnu scenu?

Nakon što sam ranije objavio opsežniji teksta povodom Quoruma i nakon studija drugih autora i kritičara, čini se da je to nezaobilazna činjenica u čitavom ovom području ili regiji, a posebno za autore moje i meni vremenski bližih generacija. S Quorumom je proširen cjelokupan prostor književnosti kako bi se uzeli i drugi, mahom tekstualno shvaćeni sadržaji, medijski i filmski, sve do stripa i drugih oblika umjetničkog izražavanja. Iz svakodnevnog bavljenja poezijom i književnošću bilo je to gotovo samorazumljivo, ali nikad nije na taj način bilo prisutno. Za taj okvir postavljen s Quorumom, uz neke modifikacije, rekao bih da je dobrim dijelom osnova toga što i danas funkcionira u jednom obliku, mnogo češće slikovne negoli jezične, vrlo poticajne projekcije kaosa i entropije.

Kako je to i na koji način promijenjeno i je li bitno promijenjeno, na primjer, s književnošću na internetu, moglo bi se dalje pretresati. Ali mislim da u osnovi nema većih pomaka, da je ta stvar – ono što su tada bile pomoćne teorijske koncepcije i termini, kao što su hipertekstualnost ili intertekstualnost, odnos između različitih medija, intermedijalnost i medijski posredovana zbilja – djelomično dobila ili preuzela drugačiji oblik, a u tom pristupu, tada na valu postmodernizma, postala je sveprisutna. Štoviše, i danas je intrigantna, ne samo zbog toga što se pokazalo da je pristajanje uz ono "novo" nemoguć projekt, odnosno jedna zabluda. Postoji ova druga stvar, koju ste napomenuli, u vezi tada zajedničkog društveno-kulturno-političkog prostora, koji je u ovih tridesetak godina bio podvrgnut burnim promjenama koje, čini se, nisu završene niti su jenjale, a taj prostor, već zbog međusobne razumljivosti, još uvijek je s različitim oscilacijama u intenzitetu i mogućnosti komunikacije aktualan. Pokazuje se da je ova potreba za nesmetanom komunikacijom i te kako živa i uvjeren sam da će opstati. Naravno. A zbog čega ne bi?

Poezija je ponajprije oslobođen pristup materijalu kojim se ona služi, a to je u prvom redu razgovorni i/ili književni jezik. I tu se onda pojavljuju neki uzusi koji su 1990-ih imali svoje ideološke razloge. Ali u poeziji se to nije moglo na taj način uredovati

Ako sam dobro shvatio komentar Žarka Paića i drugih na predstavljanju ove knjige, vi smatrate da se poezija ne može reducirati na jezik, pišete da se "nikad do kraja ne poklapa s jezikom… i možda upravo taj razmak daje višak značenja poeziji kako bi uopće funkcionirala i zadržala svoje zasebno mjesto u radu jezika". Ona je jedan specifičan odnos spram jezika. Ali ne samo to. Na djelu je neka ruptura? 

Tu se radi o nečem, koliko sam zapazio, što je mnogo više komentirano i prisutnije u drugim područjima nego što je u obradi i analizi, refleksiji o književnosti, a pogotovo poeziji. A to je ono na što se i Quorum, premda najčešće implicite i bez podrobnije razrade, odnosio i što ga je nosilo, taj poststrukturalistički jezični obrat, gdje se onda jezik i aparatura u pristupu i analizi jezika preuzimaju kako bi se iz tog konteksta opisala i tumačila druga područja. Vizualna prvenstveno, a prije toga i arhitektura. Čini se da je sada taj cijeli pristup već neko vrijeme doveden u pitanje, najizrazitije s teorijom slike i slikovnim zaokretom kako je, na primjer, ta koncepcija opisana kod autora kao što je, recimo, W. J. T. Michell. Takvi uvidi i analize bili su mi vrlo poticajni da pokušam usidriti jednu svoju refleksiju. Radi se o temeljnoj intuiciji, o osnovnom dubinskom odnosu prema poeziji, mene u svom radu na poeziji i zatim u bavljenju drugom poezijom.

Čini se samorazumljivim da poezija ne nastaje u potpunosti u jeziku niti se s njime iscrpljuje, da je uvijek još nešto povrh ili mimo, da postoji cijeli jedan drugi koloplet izvan jezika, a cijelo je vrijeme vrlo konkretno, takoreći materijalno, fizički "ovdje" prisutan. Ta neka tamna materija, ono u bljesku nepronično, kao takvo izvan-jezično transparentno, drugačije komunikabilno, što poeziju, vrlo daleko od bilo koje i bilo kakve mistifikacije i uživljavanja, i još dalje od iskliznuća u privatne, one emotivne i druge bezdane, u biti čini poezijom. Ukratko, to nije i ne može biti samo jezik, te je možda čak i u vezi eksperimentalnih pristupa poeziji, od konkretista do letrista i nakon njih, moguće pokazati da je to tek jedan od slojeva, jedna od sastavnica onoga što u recepciji prepoznajemo i naprosto znamo da u svojoj ne-određenosti i ne-utemeljenosti, u recepciji i kao takvo, djeluje kao poezija, da je to poezija. Da pred sobom imamo poeziju, želimo ju kao takvu primati i u njoj sudjelovati, ili se s njom želimo na ovaj ili onaj način baviti. Tu se također nameće nešto drugo – naime, može li se onda govoriti o nekom srodnom ili sličnom zaokretu u tumačenju poezije? Nisam siguran. Za sada bih ostao kod toga da sam, takoreći spontano, htio ukazati na nešto što je osnova u najdubljem poimanju i doživljavanju poezije. Jezik je tu tek jedan dio i puno drugih stvari je na djelu.

 

Poezija, jezik i devedesete

Prokomentirajte sudbinu našeg policentričnog jezika u onom lingvističkom nasilju koje se dogodilo 1990-ih. Jesu li jezični čistunci sustali ili nam spremaju nove regule? 

Ne znam je li tu poezija, pa i književnost, zahvalna da je uzmemo kao primjer u bilo koje svrhe. Jer poezija je ponajprije slobodan i oslobođen pristup materijalu kojim se ona služi, a to je, naravno, u prvom redu razgovorni i/ili, kako je već sretno-nesretno označen, književni jezik. I tu se onda pojavljuju neki uzusi koji su 1990-ih s konstituiranjem novih političkih zajednica imali svoje ideološke razloge. Ali u poeziji se to nije ni moglo na taj način uredovati. U vezi toga postoji još jedan, možda zanimljiviji, premda isto tako možda i prividan paradoks, gdje su neki teoretičari i kritičari rekli da baš tu postoji evidentna i potpuno bjelodana razlika između hrvatskog i srpskog jezika, i da je najvidljivija upravo u poeziji. Ako su u pitanju jezične posebnosti i jasne razlike, moguće ih je odmah detektirati jer ne mogu čak ni funkcionirati nego li u jednoj varijanti. S druge strane, moglo bi se ustvrditi i pokazati da je tu poezija, ako ni zbog čega drugoga, onda možda zbog toga što je društveno najbezazlenija i eventualno je jedino "štetna" na individualnoj razini, jednostavno stavljena po strani. Recimo u usporedbi s informativnim i drugim medijima daleko većeg dnevnog dosega, koji tu moraju biti, na ovaj ili onaj način, u nemjerljivo bližem odnosu s vlastima.

Vaša poezija se razlikuje od zbirke do zbirke, pa ipak izbjegavate govoriti o nekom svom stilskom razvoju. Vi svaki projekt shvaćate kao jedan novi početak?

Možda je preuzetno ustvrditi da je na djelu određeni imperativ, možda se prije radi o skici jednog načela za kojim bih se htio povoditi, jedne prisile koja je odavno postala način života, jednog ritma disanja i ostajanja bez daha, gledanja i sužavanja vida. Svaka knjiga značila bi novo suočavanje i potpuno nov ulazak u poeziju, da vidim kako neke stvari postoje, jesu li prisutne, nestaju li ili se gube, jesam li im se u stanju približiti, mogu li ih opisati, zahvatiti ili izreći svojim poetičkim sredstvima. Toga se i dalje nastojim držati. Naravno da je sada, kad se pogleda s određenim vremenskim odmakom, moguće detektirati izravnije ili manje izravne, naknadno konstruirane i opravdane poveznice. Neke stvari, neke pjesme ili ciklusi pjesama su razrađeni, a nešto je odbačeno i odloženo po strani, jer nije vodilo nigdje. Međutim, zacijelo postoje ustaljeni obrasci, ono što je prepoznatljivo, pa bi onda bilo svojstveno mom radu na poeziji, mom pisanju poezije. Ono što me je od samog početka najviše privuklo upravo je taj jedan, vrlo zahtjevan i slabo ukrotiv impuls, možda kao fantazma ili prisila imperativa koji to nije i ne bi trebao ni mogao biti, da zahvatim i druga, ne samo umjetnička u najširem smislu, područja izražavanja.