Nova pjesnička knjiga Marka Pogačara već svojim naslovom poziva na interpretativni angažman. Činjenica da su obje riječi u sintagmi ‘Zemlja Zemlja’ pisane velikim slovom sugerira da se njome evocira fantazmagorijska zemlja po imenu Zemlja; moguće je, međutim, i da se radi o poviku (‘zemlja, zemlja!’) ili pak o isticanju relacije (zemlja-zemlja), kako to implicira i bilješka urednika knjige Ivice Prtenjače. Čini mi se da je i pored znatnog zanimanja javnosti koje je ‘Zemlja Zemlja’ dosad pobudila začudnost njenog naslova ostala netematizirana. Šteta, jer bi sva tri navedena tumačenja, i ne samo ona, mogla na raznovrsne i poticajne načine usmjeriti čitanje ove poezije.
S druge strane, dosadašnja recepcija knjige sveudilj je isticala njenu monolitnost, pa i svojevrsnu konceptualnu utemeljenost. Doista, kroz pedesetak u cikluse neraspoređenih pjesama koje ona donosi oblikuje se jedinstven pjesnički ‘protagonist’, s čijom se dokumentarnom i biografskom prtljagom autor povremeno poigrava. U tom se smislu ‘Zemlja Zemlja’ nadovezuje i na Pogačarevu putopisnu knjigu ‘Slijepa karta’ (2016.) i na njegovu prethodnu pjesničku zbirku ‘Crna pokrajina’ (2013.), u kojoj su prisutni zameci istoga prosedea. U svom eseju o knjizi na portalu Booksa Luka Bolonić dobro primjećuje Pogačarevo rastuće zanimanje za kristovske motive, čak ga i povezujući s izvantekstualnom činjenicom da je ovaj ‘Zemlju Zemlju’ pisao u isusovskoj dobi (33). Recimo, neki od najdojmljivijih stihova u knjizi okupljaju se oko protočnog motiva rane: ‘položio sam kožu pod noževe, čelo na tračnice,/polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik/rodio vlastitu ranu, da bih odustao. znao sam tko ranu rani,/taj je bijeli princ prostora. Znao sam tko rano rani, rana je samo njegova’ (‘Stupica’). Katoličanstvo, prema kojem Pogačar i u pisanju i u građanskom življenju rijetko kad propušta izraziti nesnošljivost, ostaje iznimno plodno tematsko-motivsko izvorište za njegov pjesnički rad.
‘Zemlja Zemlja’ knjiga je pretežno melankoličnih tonova. Njezin se ‘protagonist’ spustio s misaonog ‘Markovog trga’ (naslov pjesme iz ‘Crne pokrajine’) u više zemaljski obilježene brige i nedaće. On se i eksplicitno prepušta reminiscencijama na romantičnu ljubav, kao i kontemplacijama o prolaznosti i krhkosti međuljudskih odnosa i varljivosti komunikacije: ‘i kako je lako sada, na karminama tog jezika/jezika odmetnutog i tihog šaptati tvojoj sjeni:/što ako baš tebe volim, a noć je očajna/optički kabeli su presječeni, mobilni operateri u štrajku/i ja ne znam što ću s tom viješću’ (‘Metamorfoze’). Melankolični(ji) štimung Pogačar uglavnom uspješno razvija i održava; tek mu se mjestimice, kao u isforsirano duhovitoj pjesmi ‘Fragmenti ljubavnog diskursa’, dogodi da vidno izgubi na uvjerljivosti. Pritom, on ni u novoj knjizi ne odustaje od svoje stare strategije trolanja čitatelja (dnevno)političkim referencama iz vedra neba: u zajedničkom se vremenu tako uživa ‘kao svećenik u dječaku’ (‘Sintaksa’), a ‘ustaše u ministarskim foteljama’ iskrsavaju usred izrazito kontemplativne pjesme (‘Isprika jedne naranče Kuli babilonskoj’). Premda u ‘nepredvidivosti’ s kojom računa zna biti i predvidiv, ovaj manir još uvijek rezultira snažnim i začudnim obratima.
Osobno, moram reći da me ‘Zemlja Zemlja’ kao cjelina nije do kraja uvjerila: ostavila mi je dojam nedorečenosti koji ne bih mogao rastumačiti konceptualnim ili strateškim razlozima. Zauzvrat, na planu pojedinačne pjesme Pogačar demonstrira majstorstvo u oblikovanju poetske slike, a onda i u oblikovanju atmosfere pjesme. Čak i ako ne postavlja nove standarde, ‘Zemlja Zemlja’ utoliko figurira kao itekako uzbudljivo poetsko štivo.
