Ovih su vam se dana zbog tportalove nagrade za roman zaredale molbe za intervju. Plašite li se da će vam tumačenje pojedinih aspekata "Zemlje bez sutona" donijeti stanovito zasićenje?
U redu mi je i podnošljivo mi je i drago mi je da postoji zanimanje za knjigu i naknadna tumačenja, ali to radim s oprezom i imam neku imaginarnu crtu koju sam podvukla, pa se kraj nje zaustavim s objašnjavanjima. Znam što treba ostaviti čitatelju i kritici i ne usudim se tamo ići, nemam ni kapacitete za to. Neka svatko čita i učitava po svojim preferencijama, i neka svatko uživa u tekstu na svoj način. U većini intervjua se ionako nekako ponavljam, ali dovoljno dobro preobličim odgovore da ne bi bilo preočito, a da ipak kažem isto. Što ti je biti spisateljica! No bilo mi je važno stati iza knjige kad je bila objavljena, ali i odraditi sve što sam mogla za nju kako bi joj vidljivost rasla, tako i sad ovaj zadnji val intervjua nakon nagrade. Polako ću se uskoro vratiti u svoju svakodnevicu, koja je izobilje psihičkog i emotivnog mira i slobode s jedne strane, i egzistencijalnih briga s druge. Ali evo, tportalova nagrada će ih privremeno sanirati.
Veselite li se audio izdanju romana? Hoćete li sudjelovati u procesu njegova nastanka?
Veselim se! Stavila sam se ekipi Book&Zvooka na raspolaganje. Rekla sam im da sam tu za njih za što god da treba, i tako će i biti. Jedva čekam čuti svoje junake/inje, baš me zanima kako žive s druge strane. Osim toga nemam želje sudjelovati u tom procesu, to je ipak i neki drugi medij i druga razina čitanja likova. Bit će mi, doduše, zanimljivo promatrati kako se to radi i koji su to produkcijski zahtjevi potrebni da bi se lika diglo s papira i prebacilo u audio-format.
Kakva je danas u Hrvatskoj egzistencijalna perspektiva za književnicu?
Svakakva. Slušam razne priče i iskustva svojih kolegica. Učim putem što mi donosi knjiga, a što nekakav rad u kulturi, od pisanja tekstova do vidljivosti putem intervjua i pojavljivanja na nekim događanjima, koja onda donose i neke nove suradnje koje imaju i neke financijske pozadine. Tako da ću na ovo pitanje znati bolje odgovoriti za koju godinu, kad budem imala neko iskustvo s terena, da se tako izrazim. Ali ono iskustvo koje imam i koje mogu podijeliti je iskustvo nekog tko piše roman, i spozna tijekom pisanja da bi ga htio objaviti, a istovremeno zna da će ga pisati godinama ako ne povuče neke radikalne poteze, jer je želja za pisanjem prevladala svaku drugu: zeznuto, pogotovo ako nemate osigurano stambeno pitanje ili partnera/icu s kojim možete podijeliti terete egzistencijalnih briga, ili bilo kakvo financijsko zaleđe koje će vam iz glave maknuti glasić koji govori: stavila si sva jaja u jednu košaru (otkaz! pisanje knjige! život od stipendije za godinu dana želiš razvući na dvije!), pa što je tebi? Taj me glasić malo nakon otkaza natjerao da opet nađem posao, ali sam brzo opet dala otkaz i stisnula zube. Nije to za svakoga. I ne mora tako ni biti.
