Krajem prošle godine Mladen Blažević objavio je novi roman "Dnevnik nepušača" (Val, Rijeka) u kojem je, na temelju autobiografskih elemenata, opisao kako je odustao od "posla prodavača magle i novinara" u Rijeci i preselio se u Vojnić kako bi tamo posadio šljive. Blažević je dugo radio kao novinar i urednik. Objavio je dva romana – "Tragovi goveda" i "Ilirik", oba u izdanju SKD "Prosvjeta". Pisao je scenarije, vodio putopisne serijale, dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, prevođen je na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik... Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.

Da čitaoci ne bi krivo shvatili, odmah da kažemo da "Dnevnik nepušača" nije knjiga o (ne)pušenju. Nećete u njoj pronaći self-help savjete kako se riješiti te navike, premda je ovaj roman – zvučat će kao oksimoron – prije svega o pokušaju prestanka pušenja, odnosno resetiranja vlastitog života. I sami ste glavnom liku u usta stavili rečenicu da mu namjera nije da piše dnevnik, nego da nabacuje misli i prepričava događaje kako bi odagnao misli od pušenja?

Tako je s tim romanom i počelo. Obrnutim putem. Inače priče i romane ne pišem unaprijed slažući radnju od početka do kraja, nego odaberem temu i složim bazičnu ideju s početkom zapleta, pa pišući razvijam likove do trenutka kad ožive, a radnja se počne sama preplitati. Tad riječi počnu ganjati mene, a ne da ih ja sagonim po bijelom ekranu. Kako se bližim kraju, koji ne znam ili imam nekoliko opcija, tako postajem nepodnošljiv za obitelj jer sam o malo čemu drugom sposoban razmišljati. S "Dnevnikom nepušača" sam otišao korak dalje jer je sve krenulo kao zajebancija na Facebooku. Naime, objavio sam prijateljima na fejsu da prestajem pušiti i počeo pisati vrlo kratke statuse. Zamislio sam to kao terapiju. Svaki put kad dođem u krizu, umjesto da zapalim ili tražim zamjene u žvakaćama i kikirikiju, napisat ću status gdje se rugam svojoj nemoći. Recimo: "Kao da sam izgubio dragog prijatelja, zagrlio bih dimnjak", ili "Pada mi na pamet žutilo s kažiprsta otopljeno u vrućoj vodi umjesto čaja". Ljudi su na to reagirali, pa me je Dragan Ogurlić nagovarao da od toga napišem knjigu. Isprva sam odbijao. Činilo mi se besmislenim i nepotrebnim. Onda sam pomislio da bih kroz motiv prestanka pušenja mogao ispričati priču koju sam znao do najsitnijih pojedinosti jer sam je proživio. Samo ju je trebalo drugačije ispričati. Trebalo ju je izmrviti, sažvakati i ispljunuti pa iskoristiti preostale čvrste dijelove čeprkajući po izbačenim gvaljama. Iščeprkati iz gvalja ostatke krzna glodavaca i ptičje kosti. U dvije riječi rečeno: trebalo je priču otupiti fikcijom.

Jedna od ideja romana je da ozbiljan pušač ne može prestati pušiti. Može, eventualno, doživotno odgoditi zapaliti, a ako bismo u tome tražili vulgariziranu metaforu, ispalo bi da ni onaj tko nikad nije zapalio ne može prestati pušiti

 

Kvalitativno umiranje

"Dnevnik nepušača" ima zanimljivu strukturu. Umjesto naslova, poglavlja su označena vremenskim razdobljem koliko je prošlo od zadnje cigarete? Roman ste završili na… Hm, ipak nećemo reći. Red je nešto ostaviti čitaocima. Na koliko ste sada?

Evo, već ste mi zamalo spojlali kraj romana. Nitko me ne odoli pitati jesam li prestao pušiti, a zapravo je jedna od ideja romana da ozbiljan pušač ne može prestati pušiti. Može, eventualno, doživotno odgoditi zapaliti. Zato i ovo brojanje sati i minuta. Ako bismo u tome tražili vulgariziranu metaforu, ispalo bi da ni onaj tko nikad nije zapalio ne može prestati pušiti. Imao sam zapravo prilično problema s tim odbrojavanjem. Unaprijed su postavljale određeni vremenski okvir između svakog odjeljka o čemu je pažljivo trebalo voditi računa jer radnja u romanu teče pravocrtno, kako jedino i treba biti kad fingiraš dnevnik. S druge strane, odbrojavanje mi je bilo od velike pomoći jer sam njime naglašavao apstinencijsku krizu i ubrzavao radnju manjim vremenskim razmacima i kraćim pasusima. Ono što me pak najviše mučilo bilo je kako pomiriti nekad prvoloptaške zajebancije iz fejsbuk objave, to moje ruganje sebi, i ozbiljnu priču koju sam zapravo želio ispričati. Stoga sam postupno gradirao uozbiljavajući priču prema kraju. Nisam u to igranje na dvije razine bio siguran do samog kraja pisanja romana. Kasnije sam ga, naravno, dodatno sređivao uz veliku i vrijednu pomoć urednice Marine Vujčić.

Opisali ste pušenje i kao važan socijalni čin. Ovisnost zbližava ljude koji bi se inače teško našli zajedno u drugim situacijama. U tom kontekstu pušenje je iznad politike i van ideologije. Niste propustili spomenuti i sve prisutniju mržnju prema pušačima, kao prema drukčijima?

Kao i svaki narkoman dugogodišnji pušač u apstinencijskoj krizi spreman je ozbiljno narušiti svoje dostojanstvo da se domogne cigarete. To se podjednako odnosi na sredovječne pisce koji su se počeli suočavati sa strahom od smrti, vrtlare, pomoćnike u nastavi, zastupnike u osiguravajućim kućama ili važne face u odijelima koji sjede u njihovim upravnim odborima. Svi se začas mogu pretvoriti u molećive jadnike. S druge strane, ti jadnici su, otkad sam ja počeo pušiti, istjerani iz svih institucija, zatvorenih javnih prostora, prijevoznih sredstava, poduzeća, restorana, slastičarnica, čak i dobrog dijela gostionica i kafića. Potpuno zasluženo, da se razumijemo. Ali gubitnici su. Moram biti na njihovoj strani. Moraju osvojiti moje simpatije. Uostalom, postali su manjina, a nitko se za njih nikad neće zauzeti.

Podjela na selo i grad danas je potpuno besmislena, a bježanje od "seoskog" mentaliteta je isto kao i panično bježanje s Balkana

Glavni junak ostavlja stalni posao i odlazi iz Rijeke u Vojnić, u zavičaj svoga oca. U romanu se osjeća opozicija grad-selo, ali, dakako, ne na onaj devetnaestostoljetni način glorifikacije sela. Prilično ste kritični i prema urbanom i prema ruralnom?

I gradove i sela čine ljudi, a mi smo tu tanki u svakom pogledu. I kvantitativno i kvalitativno. Današnja Rijeka je polovica Rijeke kakva je bila, koju posredno opisujem u nekim dijelovima romana. Slično je i sa svim ostalim gradovima izuzev Zagreba, koji se pak napunio zbog katastrofalne centralizacije, ispraznivši tako većinu sela i manje gradove. A kvalitativno nam ne bi pomoglo ni da se svi iz cijele Hrvatske preselimo u Zagreb. Ne bi sastavili jedan ozbiljan grad. A ne bi zato što bi u tom gradu i dalje lučonoša ostala HAZU s ekipom koja, uz časne iznimke, proklamira vrijednosti iz devetnaestog stoljeća. Zato što će Sveučilište, iako se riješilo rektora koji je zaglavio u vremenu prije prosvjetiteljstva, vjerojatno i dalje dopunjavati Senat u ritmu rektorovog mahanja žezlom dok mu oko vrata visi lanac kakav nose pimpovi u američkim krimi-serijama. Diplomanti će prošetavati u togama i bacati kartonske kape u zrak. Ne bi to i dalje bio grad ni zato što bi jedino mjerilo vrijednosti na znanstvenim institutima i dalje ostalo ostvarivanje sredstava iz europskih projekata, pa znanošću nastavili upravljati menadžeri. Zato što, opet uz iznimke, imamo sudačku korumpiranu kastu koje se nikada nećemo riješiti, jer će ih na njihovim mjestima zamijeniti njihova djeca. Također, ne može Hrvatska imati pošteni grad zbog tridesetak godina negativne selekcije u svim državnim institucijama i državnim firmama koja se nastavlja i traje i traje i traje. Politiku namjerno ne spominjem, jer je valjda svima jasno da je ona više od svih sama sebi svrha. Možda bi, da svi postanemo autohtoni purgeri od preko pet generacija naših predaka zagrebačkih starosjedilaca, Agramera umjesto agromera, svi mogli unisono psovati seljački mentalitet i seljake kojih više odavno nema. Ta podjela na selo i grad je danas potpuno besmislena, a bježanje od "seoskog" mentaliteta je isto kao panično bježanje s Balkana. Djeca danas uče u osnovnoj školi da smo mi srednjoeuropska zemlja, da nas slučajno netko ne bi povezao s jugoistokom Europe ili, nedaj bože, smjestio nas na Balkan. A na karti kad pogledaš, Balkanu onda netko otkinuo kiflu. I što znači selo kad ti je sve dostupno s tri klika na mobitelu. Pitanje je danas sasvim drugo. Je li neko mjesto živi ili umire, bilo ono selo ili grad. Veći dio Hrvatske, ali i taj Balkan, nažalost umire. Ako ne kvantitativno, onda barem kvalitativno.

(Foto: Adrijana Vidić)

 

Mladen agroseksualac

Zanimljiv je vaš opis Vojnića nakon Oluje. U njemu je, kako ste rekli, gotovo sve bilo isto, ali nije bilo ljudi. "Ljudi su nekamo nestali. Zapravo sam znao i gdje i kada i kako, ali čovjek si teško zamisli poznate kuće bez ljudi. Lakše zamisli njemu poznate ljude bez kuća", pišete u romanu.

Dolazio sam u Vojnić prije rata dva ili tri puta godišnje. Kao i većina svojim bakama. Za Prvi maj, Dan republike i petnaest dana ljeti. Dobro se sjećam kako je izgledao. Vojnić je ostao pošteđen direktnih ratnih zbivanja, pa nije bilo kuća koje su stradale u ratu. Stradale su po završetku od pljačke. Prije rata, a valjda i za vrijeme jer pričaju oni koji su to doživjeli, da je u to vrijeme bio prepun ljudi i bujao je šverc, bio je mjesto s novom i starom robnom kućom, srednjom školom, naravno i osnovnom i vrtićem. Zatim dvadesetak trgovina, nekoliko picerija, videoteka, pekara, frizeraja, disko klubom, domom kulture, dva motela, pumpom, autobusnim kolodvorom, milicijskom stanicom, sudom, ambulantom, ljekarnom, poštom i ljeti svakodnevno nekoliko živih muzika, ali i nekoliko tvornica. Gostionice se nije moglo izbrojati. Svi su ti objekti i danas tamo. Uglavnom zapušteni ili napušteni. Od svega, osim pumpe, milicijske stanice i pošte, te doma kulture u posebnim prilikama, radi nekoliko kafića, nekoliko dućana i jedna pekara. Novosagrađena je samo velika crkva i župni dom. Prije rata te silne objekte nisam ni primjećivao već ih uzimao zdravo za gotovo. Sad većinom stoje okrenuti cesti. I vidim ih, a oni mene ne vide. Bez očiju su u prozorskim dupljama.

Došavši na Kordun igrali ste, kako ste napisali, na kartu nesvrstanosti pa ste obilazili sve kafiće, posebno ističući jedan koji ste opisali kao liberalno-srpski, mada između njih nema neke velike razlike, osim u nacionalnoj strukturi gostiju koji su zapravo svi slični jedni drugima i kako god okreneš osuđeni jedni na druge. Opisujući stanje u Vojniću pišete: "Četnici se ne vraćaju. Samo starci. Od mlađih ima nešto ustaša, ali i to slabo. Ja se uglavnom družim sa starcima".

Taj moj Mladen, kakav je, anacionalni ateist i nije imao puno izbora nego šarati. Tek upoznaje ljude, jer skoro nikog ne poznaje. Od autohtonih, u velikoj većini Srba, vratili su se samo starci, a njih bi možda poznavao Mladenov otac. Doseljene Hrvate nije ni imao priliku prije sresti. Zato šara. Pije kavu malo u jednoj, malo u drugoj gostionici. Isto tako mijenja dućane u kojima kupuje kruh i mlijeko. Malo kod vlasnika hrvatske nacionalnosti, malo srpske. Najčešće kod Albanca koji također igra na kartu nesvrstanosti. Uskoro se druži sa susjedama. Iako se prisjeća vremena prije rata kad je Vojnić vrvio od mladih njegove dobi, nema neku potrebu za druženjem, pa uglavnom ima priliku razgovarati samo s osmogodišnjom susjedom i staricom koja živi u blizini njegovog polja gdje planira posaditi šljive i od koje kupuje svježa jaja. A jedna pristojna gostionica s vlasnikom koji je ugodno društvo za razgovor uz kavu je sasvim dovoljno i u gradu. U pisanju sam pokušao izbjeći osuđivati tu podijeljenost, koja je bila uočljiva na prvi pogled. Naravno da su to ljudi s istim problemima. Otvore se začas i pokažu svoje slabosti. Jedni kad im je malo vruće u odjeći, pa skinu maskirni bezrukavnik. Drugi, starci, kad im se opuste bore oko lica zatomivši strah od policijske uniforme. I ne možeš ne biti na njihovim objema stranama. Pa i oni su gubitnici.

Pišete s primjetnom dozom ironije a ponekad i cinizma, prije svega prema sebi, ali ne štedite ni druge. Čitajući roman pada nam na pamet roman "Konstantin Bogobojazni" Sime Mraovića koji je također imao tu poziciju luzera. "Nepušača" nije teško zamisliti kao nastavak razočaranog "Konstantina" ne samo zbog neprilagođenosti tranzicijskim promjenama, nego i zbog manjinskog identiteta?

Nije mi to uopće palo na pamet ali, kad razmislim, ima u tome dosta istine. Zapravo mi je i drago ako je imalo tako. Imao sam prilike jednom dugo pričati sa Simom nakon što sam već posadio šljive, a on mi je oduševljeno tumačio najbolji recept za pečenje rakije. Možda bi je bili i pekli da je Simo još poživio. Moj nepušač je također gubitnik i manjinac i zaista bi se, vremenski gledano, radnja u "Dnevniku nepušača" mogla nastavljati na epizodu koju je proživio Konstantin. Ali moj je manjinac ili luzer, kako vi kažete, drugačije vrste. Manjinac je u svojoj anacionalnosti, ateizmu, ali i zato što ide u suprotnom smjeru. U to doba se sa sela, posebno opustošenih zbog rata, išlo u grad. Današnji OPG-ovi, na tim prostorima u to doba još ne postoje i nikome nije bilo ni na kraj pameti tamo saditi šljive. Mladen, za razliku od Konstantina, pokušava život uzeti u svoje ruke, pokušava zaustaviti mašinu. Prekinuti automatsko pušenje bez svjesnosti da si zapalio. Konstantina nosi situacija jer drugačije u ratu ni nije mogao. Osim toga, Simin Konstantin prolazi brojne seksualne avanture, a moj Mladen je više agroseksualac.

Koliko je u romanu autobiografskog? Znam da ste se bavili novinarstvom, znam i za vašu sklonost poljoprivredi…

Autobiografski je okvir. Naime, zaista jesam pustio uhodani posao prodavača magle i novinara u Rijeci te otišao živjeti u Vojnić da bih tamo obnovio devastiranu kuću i posadio veliki voćnjak šljiva. Istiniti su mnogi likovi, događaji i mnoštvo detalja kojih se u romanu prisjećam iz svoje mladosti. Istiniti su i proživljeni osjećaji mojih likova, ali to je slučaj i s prošlim romanom "Ilirik", u kojem se radnja događa pred više od dvije tisuće godina. S osjećajima likova ne možeš promašiti ukoliko im usađuješ proživljeno ili ono što si osjetio i to se pažljivo trudiš ne izreći. A svašta se stigne proživjeti i osjetiti u pedeset godina kad živiš u ovakvom vremenu na prostoru gdje se nalazimo.