Mladen Blažević ovogodišnji je dobitnik jedne od najneobičnijih nagrada koje pisac može dobiti. Zove se Post scriptum, a dodjeljuje se za književnost na društvenim mrežama. Tim povodom razgovarali smo s ovim svestranim piscem koji je autor dva romana, zbirke poezije, bio je urednik u književnim časopisima, piše scenarije za filmove, snima dokumentarne putopise, a ujedno vrtlari i vodi turističke ture.

Kad počne priča kako su si radnici Uljanika sami krivi jer su krali, radili dugove ili pjevali Thompsona ili šutjeli… Tko nije šutio? I danas ljudi šute. Šute tisuće ljudi u ugostiteljstvu, u trgovini, u privatnim firmama, u državnim firmama

Što uopće znači ovo ‘književnost na društvenim mrežama’? Je li ona drukčija od one uobičajene književnosti?

Ne bi trebala biti. Osim razlike u reakciji čitatelja koja se na društvenim mrežama događa u realnom vremenu. I to je njena prednost. Doduše, ako bismo cjepidlačili, postoji i jedna mana. Kad uzmeš ukoričenu knjigu ili časopis u ruke, pred tobom je cijela strana teksta pa je možeš pregledati i dijagonalno prije nego što te zainteresira, a kod Facebooka imaš ono ‘prikaži više’. Drugim riječima, ako nisi u prva tri reda ili stiha zainteresirao čitatelja, zaboravi čitanje, a onda i lajkove, komentare, šeranja… Trik je to kojim se pisci koriste stotinama godina, daleko prije Facebooka, uvlačeći čitatelja direktno u svoju priču. Samo je ta finta zbog ovog ‘prikaži više’ danas postala važnija. Zanimljivo je da je književnost na mrežama poeziju koja je trunula u skladištima knjižara i na policama samih autora vratila u život ili joj čak dala prednost pred prozom zbog kratkoće forme. Nema se vremena pred ekranom koji mami u različitim smjerovima čitati nešto duže, ali za poeziju se nekad nađe nekoliko sekundi, pa ako povuče, i nekoliko desetaka sekundi da se napiše komentar. Dakle, razlika je jedino u prevladavanju vrlo kratke forme. Vjerojatno će proza jednom vratiti primat, kad se još više izmiješa s filmom ili kad umjesto satova budemo nosili projektore holograma koji će nam pričati dok vizualnu pažnju moramo usmjeriti na kuhanje ručka ili prostiranje veša.

Previše smo mali

Što za vas znače društvene mreže? Na Facebooku ste prilično aktivni?

Ispočetka sam, kao i većina, zazirao od tog zastrašujućeg gubitka privatnosti, ali zatim sam, pod izlikom objavljivanja svog pisanja, počeo postati i svakodnevne stvari kao i većina ostalih. Razumijem ljude koji odvajaju privatni život od onog što prikazuju na društvenim mrežama, ali ja sam se prestao braniti. Učinilo mi se to besmislenim u doba kad svaki posjet nekoj tražilici, svaki moj trenutak proveden na internetu obrađuje neka aplikacija i temeljem toga stvara sliku mene kao potencijalnog potrošača. Zato sam isti na internetu kao i privatno, u četiri zida. Uz svu hvalisavost i lažno predstavljanje koji idu s tim u paketu. Mislim, ionako sam hvalisav i ako se nađete sa mnom uživo na kavi…

Premda ste marljiv književnik koji iza sebe ima dva romana (‘Tragovi goveda’ iz 2008. i ‘Ilirik’ iz 2015., oba u izdanju SKD-a Prosvjeta), knjigu priča, zbirku poezije, a pišete i scenarije za filmove, dojam je da ste još uvijek relativno nepoznati u onome što se zna nazivati širom kulturnom javnošću. Govoreći o vama, jedan kolega je rekao da ste ‘najbolji književnik za kojeg nitko ne zna’. Je li ta suzdržanost osobni izbor ili ste živeći u Istri ostali izvan kulturnjačkih klanova?

Lagao bih kad bih rekao da je to svjestan izbor, ali postoje neke granice dostojanstva koje ne valja prelaziti. Kad je riječ o svjesnom traženju popularnosti na primjer, sa snimanjem putopisnog serijala ‘Istriana Jones’ na kojem sad radim, gdje zapravo glumim i personaliziram tog lika, upravo hodam po toj granici. Ublažavam to ironiziranjem i laganim sprdanjem na vlastiti račun. Uostalom, kako se može biti ozbiljan i nazivati sebe Istriana Jones? S druge strane, ne isključujem se ni iz kakvih krugova. Ali bio sam urednik u nekim časopisima i znam kako je lako upasti u šemu ja ću objaviti tebi, a ti ćeš meni. Tugica je što se tu radi o dvjesto kuna honorara tebi, dvjesto meni, pa se vrtimo u krugu i hvalimo se međusobno. U Hrvatskoj imamo Zagreb kao nekakav grad i s druge strane Split, Rijeku – zbog prijestolnice kulture se nešto mijenja – Osijek i možda Zadar, koji su u kulturnom smislu jedva gradovi. Ostali su svedeni na jednu ili nijednu manifestaciju godišnje. Previše smo mali i kvantitativno i kvalitativno da bismo se još dijelili u klanove. Ima mjesta možda samo za ove više-manje svjetonazorske DHK i HDP, ali nisam ni član HDP-a zbog lijenosti za pisanje zahtjeva. Zato su društvene mreže dobre, jer preskaču granice, pa se više dopisujem s Prijedorom ili Ljubljanom nego s Pulom ili Zagrebom. Rijeka je iznimka. U njoj sam ipak proveo veći dio života. A sad da plačem da sam getoiziran u Istri, jer me rijetko zovu na tribine… I to bi bila laž. Pa normalno je da me rijetko zovu. Tko će platiti troškove puta kad premašuju iznos predviđen za pokriti cijelu večer, ako želiš kupiti štapiće, smoki i dvije bočice flaširane vode. Sve preko Učke nema rezona. U Rijeci se pojavim bez troškova, jer ionako moram povremeno obići oca i bratovu obitelj, ali Zagreb, Split, Osijek… tko bi to platio? Naravno da mi je žao da su mi romani prošli nezapaženo, unatoč nekoliko odličnih kritika, ali se zato ugodno iznenadim kad mi se netko neočekivan javi da ih je pročitao. Uostalom evo, sad će me malo prošetati zbog ove nagrade.

U romanu ‘Ilirik’ bavite se našim prostorima u vrijeme ilirskih ustanaka u Rimskom Carstvu. Teritorij je isti, a čini se da se ni ljudi nisu puno promijenili. Povijest se, dojam je, ponavlja?

Meni se čini da se neprekidno mijenja da bi nam dokazala uvijek istu stvar. Ne vjerujem u pravilne cikluse. Prije je to imalo smisla, dok je čovjek ovisio o prirodnim ciklusima vezanim uz klimu ili položaj Zemlje u odnosu na Sunce. Danas dobivamo vijesti, pa i živimo istodobno na sjevernoj i na južnoj hemisferi. U Australiji, Čileu. Sve manje nam život ovisi o vremenu, osim ako nismo direktno vezani uz turističku sezonu, što je u Hrvatskoj slučaj. Današnje promjene, s aspektima prošlih epoha koje doživljavamo kao trendove, mijenjaju se na godišnjoj ili polugodišnjoj razini i dalje akceleriraju, ali se događaju skoro istodobno na cijelom svijetu. Ne vjerujem ni u ukletosti pojedinih prostora, pa ni ovog našeg Balkana. Geostrateški, u vojnom smislu, značaji prostora se također mijenjaju s razvitkom vojne tehnologije. Hoću reći, sve se može brzo promijeniti otkrićem nekog novog resursa u našem dijelu Zemljine kore. Ili dobrom idejom u pravom trenutku, koja bi potaknula promjenu. Ili, ako bismo gledali obrnuto, i Švicarci bi se lako pomlatili na granicama svojih kantona da im se da prilika zbog drastičnog pada ekonomije ili neke velike prirodne katastrofe. I za njih bismo onda rekli da im se povijest ponovila. Samo je zakasnila parsto godina. U ‘Iliriku’ je Batonski rat, koji se dogodio prije više od dvije tisuće godina, u mnogo čemu opisan slično kao i ovaj zadnji. Ali to nije zato što se povijest ponavlja, nego zato što su svi ratovi od brončanog doba u osnovi vrlo slični. Zato što su i današnji ljudi, kao i likovi u mom romanu, isti. Jednako pametni kad ih gledaš individualno i glupi kad ih pribrojiš u masu. Jednako ih lako ponese ‘zajedništvo’.

Jedan ste od suautora distopijske knjige ‘NDH 2033’. Kakva će Hrvatska biti te 2033. godine?

Zastrašujuće je kako su neki od kolega autora u toj knjizi opisali Hrvatsku 2033. godine. Prošlo je samo nekoliko godina, a mi smo dobrano zagazili u tom pravcu i ostalo je sasvim dovoljno vremena da se predviđanja dobrim dijelom obistine. Moje dvije priče u zbirci su isprva bile satirične, ali se izgubilo u njima ono što je bilo smiješno. Postalo je oporo i sarkastično. U trenutku kad smo objavili knjigu dobili smo, osim otvorenih prijetnji s desnice, prigovore s lijeve strane jer nepotrebno čačkamo mečku, a svima je jasno da u Hrvatskoj ne može više jačati fašizam. Ratovi su daleko iza nas. Međutim, u samo nekoliko godina dobili smo dojučerašnje marginalce, koje nije ozbiljno shvaćala ni njihova rodbina, kako nam u Saboru drže predavanje o moralu. Dobili smo marširanje desetak tisuća ljudi koji lako smjenjuju osobe kao što je Mirjana Rakić. Dobili smo neskrivene fašiste našmrkane kokainom koji nam kroje dio javnog mnijenja. Dobili smo negatore zločina u Jasenovcu na javnoj televiziji. Sprečavanje održavanja kazališnih predstava. Svećenike koji javno veličaju ustaštvo. Žilet-žicu prema susjedima i ZDS na spomeniku i na stadionima. Ne treba nam još puno i tu smo. U 2033. iz naše knjige. Put je utaban. A do 2033. vremena koliko hoćeš.

Istriana Jones

Dugo godina živite u Istri. Je li to razlog zbog kojeg ste podržali radnike Uljanika na koje se sručio priličan bijes javnosti jer su se usudili štrajkati? Gdje su nestale solidarnost i empatija među ljudima?

Ma nema to veze s Istrom. Ima veze samo s ljudskošću. Kad počne priča kako su si sami krivi jer su krali, radili dugove ili pjevali Thompsona ili šutjeli… Tko nije šutio? Od javnih ljudi? Nekolicina. I danas ljudi šute. Šute tisuće ljudi u ugostiteljstvu, u trgovini, u privatnim firmama, u državnim firmama. Mogao bi nam to biti turistički slogan. ‘Hrvatska puna tišine’. Ali kad nešto propadne, onda smo glasni i volimo cipelariti. Kao kad vidiš nepoznatog čovjeka koji leži na cesti. Pa mu ne pomogneš, ali ga ni ne zaobiđeš, nego ga za svaki slučaj šutneš. Sigurno si je sam kriv, jer je pijanica i probisvijet.

Koliko se u Istri održalo onog duha koji ju je činio najtolerantnijom regijom u Hrvatskoj?

Dovoljno da bi ovdje bilo, kad bi se standard još malo popravio, jako lijepo živjeti. Nisu Istrijani ništa pametniji od ostatka Hrvatske. Ljudi su svugdje jednako pametni ili je možda bolje reći glupi. Ali ovdje kao da postoji neka svijest da smo se svi s nekog brda spustili. Da li danas, u prvom, drugom koljenu ili dvadeset generacija unatrag. Preci mog susjeda su pred parstotinjak godina došli iz Crne Gore. Ali ne izravno, nego su prije dolaska u okolicu Vižinade dvije generacije njegovih predaka odrasle u današnjoj Italiji. Pa ih je Venecija dovela ovamo u prazan prostor za naseljavanje, koji je prije očistila kuga, groznica ili neki vojni pohod. Slična doseljavanja i odseljavanja događala su se neprekidno kroz istarsku povijest, a događaju se i danas, ali srećom iz ekonomskih razloga ili želje za životom u lijepom istarskom kraju. I dobro da je tako. To je jedina garancija da će tolerantna ostati i u budućnosti. Pribojavam se samo da će zbog sve veće potrebe za radnom snagom u turizmu, umjesto pojedinih obitelji, čiji bi članovi liberalnijim imigrantskim zakonom sami dolazili i započeli život kao naši susjedi, velike turističke firme uvoziti cijele kontingente. Umjesto ljudi dovoditi roblje, koje će onda smještati u zasebne smještajne kapacitete. Getoizirati ih. Onda ćemo imati sve preduvjete da i u Istri razvijemo mržnju domaćih prema imigrantima i obrnuto.

Svestran ste čovjek, pa vodite i pješačko-arheološke ture oko Vižinade o čemu je snimljen i dokumentarac ‘Istriana Jones’ koji će uskoro biti prikazan na Poreč Doxu. Više godina zarađivali ste radeći kao novinar, ali ste odustali od te profesije i postali vrtlar, ali ste – kako reče jedan kritičar – ipak više stabala posadili nego srušili?

Vođenje pješačkih tura i snimanje putopisnog serijala su dvije različite priče koje pokušavam pokrenuti pod zajedničkim imenom Istriana Jones i čini mi se da se jedna na drugu jako lijepo nadovezuju. Već dugo, od svoje tridesete godine, pokušavam raditi samo poslove koje volim, ali mi to rijetko u potpunosti uspijeva. Radio sam dosad toliko različitih poslova da ne znam da li poznajem nekoga tko bi u svoju biografiju mogao upisati toliko različitog poslovnog iskustva. Naravno, takvo svaštarenje povlači za sobom i to da ni u čemu zapravo nisi majstor, nego si se samo o puno toga očešao. Pisanje je, u različitim oblicima, nešto što se tu kroz cijelo vrijeme provlačilo kao dio interesa. Kao da sam od djetinjstva i kad nisam aktivno pisao, uvijek zadržavao drugoligaški nivo. Tako sam na nagovor prijatelja počeo pisati i scenarije. Putopisni serijal je ideja koju sam planirao pokrenuti još prije dvije godine, s nažalost prerano preminulim režiserom i prijateljem Cristianom Kolacijom. Zajedno smo prije toga radili na filmu ‘Je letrika ubila štrige’. Dogodila se tuga, ali zahvaljujući njemu upoznao sam izvrsne ljude i majstore u svom poslu s kojima sam upravo dovršio prvu polusatnu epizodu. ‘Istriana Jones’ je napravljen prema slici kako bi izgledao Indiana Jones da nije ništa diplomirao i da nije radio kao profesor, da je živio u Istri i nije nikad bio zgodan i popularan. Dijeli Indianinu sklonost prema arheologiji i avanturi, ali ga prave avanture zaobilaze, pa pronalazi i otkriva autentične arheološke lokalitete u svojoj neposrednoj blizini. Ima tu i izuzetno vrijednih otkrića, koja su mi se dogodila jer živim u središtu arheološkog raja. Zbog sklonosti pisanju, interesu za stariju povijest i iskustvu s brojnih arheoloških istraživanja na kojima sam radio šljakerske poslove, bio je to penal koji se nije mogao promašiti. A što se stabala tiče, zaista sam posadio nekoliko plantaži voća. Ovdje u Istri sadim masline, ali kako se grijemo na drva i imamo dva hektara šume koja zahtijeva sanitarnu sječu, nisam siguran hoće li omjer sadnje i rušenja ostati pozitivan dok ne onemoćam.