Može li se odijeliti čovjekov lik od djela? Ovo se pitanje često zna pojaviti među mislećim ljudima, pa i postaviti ga se naglas može kad se okupi društvance u prilikama kad čeljad(e) ima stanovitih dvojbi oko nekog pojedinca koji je vrhunski umjetnik s jedne, a moralno upitna persona s druge strane.
Bit će da se ipak i može i mora uspostaviti ta distinkcija. Jerbo, Richard Wagner zastupao je povremeno u svojim pisanim raspravama grozne antisemitske stavove, ali je i autor neprocjenjivoga artističkog blaga za čovječanstvo, koje nije samo glazbeno i kazališno, već i literarno i filozofsko. Činjenica da je monstrum Adolf Hitler uz njegovu muziku provodio genocidne ideje ne smije naškoditi apercepciji, konkretno, remekdjela "Die Walküre" u svijetu.
Cilj pravičnog i humanističkog stava jest objektivno odvajanje umjetničkog djela od vlastitog mu tvorca. Jasno, poštujući postulate koji rijetko kad prosijavaju kroz prste estetske valere dotične umotvorine gubeći ih zanavijek. Pored rečenog Wagnerovog, eklatantni egzemplar tomu jest briljantni prijevod Svetog pisma što ga je bio načinio osrednji polupjesnik, nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije Ivan Ev. Šarić; čovjek, koji je biskupski pastoral, solideo i mitru bio naslijedio na istoj dijecezanskoj katridi gdje je stolovao prethodnik mu također prevoditelj Biblije i njezin egzeget – Josip Stadler.
Ma, krimen Šarićev bila je njegova opijenost ustaškim režimom i drogiranost likom i nedjelom zločinačkog poglav(ić)nika Ante Pavelića. Ostao mu je odan sve do smrti u emigraciji, u Madridu (1960.); i, srećom, u toj bolnoj za Katoličku crkvu priči, ostao je iza njega vjerojatno i ponajbolji prijevod svetopisamskog teksta na hrvatski književni jezik. Osuvremenjena jezična redakcija tog prijevoda, tiskana u nizu izdanja, svakako je najljepši štokavski prijevod Biblije.
Rigidan u zadojenosti i ekstreman u aktivizmu, Bartulović će još za vrijeme Kraljevine SHS uspostaviti nježne odnose s četničkim udruženjem u Srbiji, eda bi ga i kasnija sasvim konkretna kolaboracija sa štabom četničkog vojvode Ilije Trifunovića-Birčanina za trajanja Drugoga svjetskog rata doslovce koštala glave
Književnik i političar Niko Bartulović – jerbo, o njemu, ovdje hoće biti besjede – kontroverzna je i istodobno vrlo zanimljiva pojava koja u sebi nosi ambigvitet izložen u prijašnjim recima. Rođen je u Starom Gradu na Hvaru 23. prosinca 1890. i, nakon osnovne škole na škoju, gimnazije (sjemenišne pa realne) u Splitu i studija filozofije, slavistike i romanistike u Pragu i Grazu, vratit će se doma i kao apsolvent predavati kratko vrijeme na gimnaziji u Kotoru. Još kao splitski srednjoškolac osjetio je u sebi pulsaciju snažnog duha rebelstva, koji će ga povezati s istovjetnim mu nervčicima i po literarnoj darovitosti i po revolucionarnom afinitetu: Vladimirom Čerinom i Tinom Ujevićem.
Te su iskre u Bartuloviću bile vrcnule za formativnih njegovih gimnazijskih dana u Splitu, kad se za Narodnog pokreta 1903. godine zaljuljala stolica banu Khuen-Héderváryju. Uspostavom Hrvatsko-srpske koalicije nekoliko godina kasnije Niko Bartulović potpuno će se podati težnji bratstva s istočnim susjedima, bivajući i zatvaranim zbog svojega buntovništva (dijelio je ćeliju s Ivom Andrićem), a indoktrinacija jugoslavenskom idejom osokolit će ga do mjere da će u Splitu 20-ih godina prošlog stoljeća biti jednim od osnivača Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjune).
Rigidan u zadojenosti i ekstreman u aktivizmu, Bartulović će još za vrijeme Kraljevine SHS uspostaviti nježne odnose s četničkim udruženjem u Srbiji, eda bi ga i kasnija sasvim konkretna kolaboracija sa štabom četničkog vojvode Ilije Trifunovića-Birčanina za trajanja Drugoga svjetskog rata doslovce koštala glave. Iako se u literaturi može naići na 1943. godinu kao vrijeme njegove smrti, on je tijekom propraćanja iz zatvora u Zadru, početkom 1945. godine likvidiran od strane partizana negdje između Obrovca i Topuskog.
Osobenjak Niko Bartulović bio je krivo nasađena mutrija iliti smušena glava, odnosno bajuneta, koja je bola i ondje gdje treba i onamo gdje su ubodi bili greška. Strašno je to što zamršena vremena pred rat ili ratno doba učine od čovjeka. Na medalji nesreće Niko Bartulović bio je ures aversa četništva, dok je Ivan Ev. Šarić bio ukras reversa ustaštva. I tko bi mogao pravo protumačiti taj grozni fenomen, zamotan u sarmu paradoksa, da se učene glave među nama često svrstaju na stranu zla, umjesto da zlo izoliraju i ismiju, prokažu i osude?! Pa ujedno pritom na se privuku onaj dio društva koji u svojoj neznatnosti jedva čeka iole vidljiviji autoritet oko kojega će podlo opravdati legitimaciju vlastite manipulacije.
Pišući preklani, baš u Novostima, o ludom popu Šariću ter govoreći o njemu kao izvrsnom prevoditelju Biblije, bio sam izvolio u svojoj pjesničkoj raspojasanosti napisati i ovo: "Djelovanje sarajevskog nadbiskupa hrvatske provenijencije, Ivana Ev. Šarića – u onoj mjeri pri kojoj je vodicom blagoslovnom škropio naoštrene noževe i izbrušene srbosjeke, uspomoć kojih su njegovi ustaški miljenici i blagoslovljenici klali ljude i kidali na komade dječja tjelesa – velika je mrlja, madež, vrijed, edem ilitiga krasta na tijelu naše Matere Crkve, i, najmanje što se može učiniti da se to ruglo i osramoćenje generacijski ispere, sastruže ili otkine, jest institucionalno priznanje te nečistoće".
Pa su satnije desničarskih hulja s neskrivenim ustaškim sentimentom i ljubavlju naspram koljačkoga poglav(ić)nika Ante Pavelića, Maksa Luburića, Rafaela Bobana i ostalih gnojnih izroda hrvatskoga naroda udarile po meni i Novostima u pisanim i elektronskim medijima, a bukač-propagandist koji se šverca na novinarstvo, Ivica Marijačić, na naslovnici svoje neskriveno neoustaške zaklamane karte što fingira žurnal, u doslovnosti svoje intelektualne ispraznosti prilipetao je taj citat kao nekakav grozni grijeh. Uvjeren sam kako je vrli skribent tada prvi put, i on i njegova bratija, uopće i čuo za nadbiskupa Šarića, s obzirom na to da u toj tobožnjoj tiskovini nije moguće naći kakvog suvislijeg teksta o Šariću kao pastiru i pjesniku, a nekmoli o prijevodu njegove tzv. Ustaške Biblije, čija je 80. obljetnica objavljivanja nedavno ostala za nama. Fabrikanti i distributeri mržnje i netrpeljivosti među ljudima odveć ni ne haju za povijesne činjenice i, naročito, za registre koji se tiču kulture.
Na tom tragu, zgodna je analogija u ovoj štoriji, za Bartulovića nikad nije čuo ni tobože književni sveznadar Slobodan Prosperov Novak. Iako je njegov "prvi susjed" iz uskog zavičaja na otoku Hvaru, SPN ne spominje ga ama ni suhom riječju u svojoj "Povijesti hrvatske književnosti" (2003.). A i o pjesniku Sibetu Miličiću, još užem odonimskom zavičajcu, upravo iz sela Brusje, u svojoj Povijesti napisao je tek tri-četiri rečenice, od kojih je svaka faktografske naravi bez ikakvog makar i maglenog stava o njegovom literarnom djelu. To je onaj dio SPN-ove "Povijesti" što se ne razlikuje, ali baš, od telefonskog imenika ili restoranskog jelovnika…
Kompleksna je osoba bio ovaj dozlaboga i dodobrađavla kontroverzni lutalac Niko Bartulović, po čijoj se sjeni mogu rekonstruirati važni obrisi ovdašnje i historiografije i književnosti. Bio je prvi intendant profesionalnoga kazališta u Splitu, dramatičar, redatelj i prevoditelj pojedinih komada. Njegova prva drama "Kuga" (1919.), progresivna politička alegorija zbog koje je također bio proganjan, praizvedena je u Zagrebu, a "Bijedna Mara" (1922.) u Splitu. Roman "Na prelomu" (1929.) nagrađen je i odmah objavljen. Iako mu je literaran dar osporavao kritičar i povjesničar književnosti Branimir Donat, Igor Mandić na ovim je istim stranicama objavio kako je proširena verzija spomenutog Bartulovićevog romana, pod naslovom "Glas iz gorućeg grma" (Prosvjeta, Zagreb, 2003.), jedan od najboljih autobiografskih romana u nas, dok je Tonko Maroević njegovu knjigu novela "Ljudi na ostrvu" (1931.) držao dobrim štivom za autorovu rehabilitaciju.
Bartulovićeva kraća prozna djela među najboljim su primjerima zavičajne dalmatinske otočke tematike. Čovjek koji se najinkluzivnije bavio ovim rasijanim javnim djelatnikom, Nikola Žutić iz Beograda, etiketirao ga je kao – "rimokatolika-četnika". Niko Bartulović bio je čovjek goleme energije, i, ovaj Dalmatinac, Starigrađanin i Hvaranin, bio je dobar pisac.
