Ponekad je teško gledati predstave nakon premijere, s tzv. običnom publikom, kada na pozornici i oko nje nestane uzbuđenja, sjaja i napetosti te prve izvedbe. Vrlo često tonus predstave tada padne i čitava izvedba nekako protječe kao samo još jedan rutinski posao. Tako, naravno, ne bi smjelo biti u ozbiljnim teatrima, ali u ovim našim zemljama ta mlakost redovnih repertoarnih izvedbi nije, nažalost, rijedak slučaj. To se otprilike dogodilo i s predstavom ‘Pijani’ koja je nedavno premijerno izvedena u zagrebačkom kazalištu Gavella. Tada se o njoj pisalo kao o, između ostalog, ‘intrigantnoj izvedbi u kojoj oduševljava gluma Gavellinog ansambla’, ali samo nekoliko dana kasnije ništa od te izuzetnosti nismo vidjeli. Šteta je to ponajprije zbog odličnog teksta mlađeg ruskog dramatičara Ivana Viripajeva koji je ‘Pijane’ u prvom redu vidio kao grupnu sliku današnjih ljudi koji, naročito na Zapadu, imaju više novca nego ikada ranije, ali su putem pogubili sve ostalo.
Priča govori o tome kako se nekolicina takvih nepovezanih ljudi – bankara, menadžera i kulturnjaka, uz pridružene supruge i druge dame, našla zajedno nakon tuluma, sjedeljki i momačkih večeri, u tri sata ujutro usred neke evropske metropole, kako trešteni pijani razmatraju pitanja o smislu života i svojoj ulozi u svemu tome. Takva situacija puna apsurdnog i šašavog ponašanja, zaplitanja jezikom, lucidnog govora, ironije, teških ispovijedi i katarzičnih poanti, dušu je dala za pogled na panoramu čitave današnje (zapadne) civilizacije, ali i za bravurozne minijature glumačkog umijeća. Ono što u ovoj predstavi vidimo je krupni plan tog socijalnog kaosa, u kojem razumijemo da je fiziološko pijanstvo tek okidač za mnogo teže unutarnje nesreće glavnih junaka, ali ono što ne vidimo je u najmanju ruku dovoljno uvjerljiva igra glumaca koja bi taj vizualni siže pretvorila u živu i uzbudljivu scensku priču.
Komad ‘Pijani’ trenutno se igra i u Ateljeu 212 u Beogradu (predstava je gostovala i u Zagrebu) i ono što ovu izvedbu u režiji Borisa Liješevića bitno razlikuje od zagrebačke jest značajno bolja igra glumaca na sceni. Gavellinoj predstavi temeljno nedostaje unutrašnje pijanstvo likova, koji teturaju jer u ispraznosti neiskrenih odnosa, novca i jeftinih atrakcija ne mogu povezati konce vlastitog života, da bi se jedino u situaciji obamrlosti od alkohola mogli odvažiti da kažu kakvu takvu istinu o sebi samima. Za takav rad glumaca na sebi trebali su koncentracija i kreativna atmosfera unutar čitavog ansambla, ali to u Gavellinim ‘Pijanima’ nismo vidjeli. Osim uvijek uzbudljivog Ozrena Grabarića, koji igra ciničnog direktora filmskog festivala i raspoložene Dijane Vidušin u ulozi nesretne i izgubljene djevojke, svi ostali akteri ove predstave tek su ‘glumili’ svoje likove, bez dubljeg poniranja u njihove sudbine i gotovo metafizičku poantu čitave drame.
Za ovakav neuspjeh značajnu odgovornost snosi i redatelj Vito Taufer, kojem očito nije bilo naročito stalo da izgradi i sačuva taj temeljni naboj pijanstva kao civilizacijske odrednice, pa je zato čitava predstava djelovala samo kao otužna kulisa bez pravog sadržaja. Kako je to već jednom nakon neke predstave netko rekao, ‘ovi glumci su bili negdje drugdje, a ne na sceni’, tako je bilo i pri kraju ‘Pijanih’: glumci su jedva čekali da se sve to završi, a publika da konačno odradi tu mjesečnu porciju kazališta od kojeg se nije bog zna kako nasitila. Nažalost, puno je već ovakvih osrednjih Gavellinih predstava, na koje smo i ranije upozoravali, koje ovo kazalište nedopustivo spuštaju ispod nivoa na kojem bi trebalo biti.
