Još od slavnih ‘Metastaza’ iz 2007. godine kazalište Kerempuh nije imalo tako urnebesnu predstavu kao što je njihov najnoviji hit ‘Jedan sluga, dva gospodara’. Za razliku od ‘Metastaza’ koje su ocrtavale sumornu sliku Hrvatske, mamurne nakon nacionalističkog transa iz devedesetih, ‘Jedan sluga, dva gospodara’ donosi pogled na istu zemlju danas, dok je ona u vlasti sirovih političara zasjelih u Evropskom parlamentu, opasnih tajkuna premazanih svim mastima i pokvarenih mešetara koji su uvijek na dobitku. Ovaj komad moderna je verzija već klasične Goldonijeve komedije ‘Sluga dvaju gospodara’, njegov autor je Richard Bean, britanski komičar nove generacije, a prvorazredni redatelj Vito Taufer adaptirao je temu za hrvatske prilike. Radnja je smještena u uvijek bajnu Opatiju, koja je u ovom slučaju poprište svih onih beskrupuloznih tipova koji odlučuju o našim životima i kojima se možemo tek kiselo smijati.
Od prve scene predstava je zamišljena kao društveni prostor u kojem se ne zna tko pije ni tko plaća i kojim trče korumpirani političari, polugole sponzoruše, plaćeni ubojice i prevejani advokati, naglašavajući tako stvarnu atmosferu opće hrvatske socijalne bljutavosti. Mali orkestar na sceni daje muzički ton toj besprizornoj menažeriji koja grabi, drpa, gazi i hita naprijed prema još većoj histeriji moći i vlasti. Tako ‘Jedan sluga, dva gospodara’ funkcionira kao morbidna kartoteka moćnih ljudi i njihovih poslova s onu stranu zakona, gdje svi s uglađenim osmijesima jedni druge čekaju iza ugla. U središtu je kao i uvijek mali čovjek koji se snalazi, bježi, uvija i ponižava te mora služiti dva gospodara, odnosno – moderno rečeno – mora imati dvije plaće da bi uopće preživio. Njegovi gospodari prijete, vade pištolje, hvataju žene ispod suknje i bacaju svežnjeve novčanica, dok on gleda kako da izvuče živu glavu i kako da usput nešto i pojede.
Scenom dominira uramljena fotografija hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kako bi se podcrtalo da živimo u državi reda i poretka, a sve što se događa ispred te slike je kupleraj na tekućoj traci koji nam je tako dobro poznat i koji nam se u životu već poprilično gadi. Međutim, ovo nije predstava s knedlom u grlu, nego crna satira o poznatim tipovima na vlasti, pomiješanima s licima iz žutog tiska i crne kronike. Ovo također nije predstava koja nas baca u depresiju, nego sva ta prepoznatljiva lica izvrgava teškom ruglu. Ona naime proizvodi onu vrstu smijeha kojim se, kako bi rekao britanski filozof Thomas Hobbes, ‘upućuje najoštrija kritika koja sramoti više od sramote’. Arhitekt takvog tonaliteta je svakako redatelj Taufer koji je klasičnu komediju zabuna, baziranu na još starijoj commediji dell’arte, pretvorio u modernu rugalicu s isukanim mačevima društvene kritike. Tako se u predstavi spominju i nova vlada i stanje u društvu, uvijek ista sirotinja i sveprisutni bogataši, suočavajući nas sa stavom da svi, i oni gore i oni dolje, lažu i mažu kako bi preživjeli.
Kvaliteta ove predstave je svakako razigrana glumačka ekipa Kerempuha (i njihov muzički bend), na čelu s prvorazrednim komičarem Borkom Perićem iza kojeg slijede Nikša Butijer, Mia Anočić Valentić, Vili Matula, Hrvoje Kečkeš, Damir Poljičak, Maja Posavec i drugi. U političkoj komediji visokog ritma svi su oni briljantno oslikali tu atmosferu društvene perverzije i moralnog kupleraja (hrvatskog) društva koja se beskonačno ponavlja. Predstava ‘Jedan sluga, dva gospodara’ s pravom će biti vrlo gledana, no njezina najveća vrijednost je što je uobičajeni Kerempuhov stil lakog smijeha i razbibrige podigla na puno ozbiljniji nivo crnog društvenog humora.
