Sofoklov "Kralj Edip" priča je o vladaru koji je pokušao biti dobar, ali nije uspio umaknuti svojoj zloj sudbini. No to je i priča o lojalnosti, prijateljstvu, ljubavi i izdaji, kao i drugim krupnim pitanjima koja ispunjavaju ljudski život. Kada se tako važan tekst spoji sa sjajnim ansamblom i redateljem iznimne umjetničke radijacije, rađa se veliki teatar.
Tako je u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda i režiji Vite Taufera nastao "Edip", predstava koja je početkom lipnja u programu međusobne razmjene gostovala dvije večeri zaredom u Zagrebačkom kazalištu mladih. Gledalište je bilo krcato i više od toga, a ulaznice su bile rasprodane tjednima unaprijed. Publika je glumce ispratila ovacijama, a cijela je dvorana, naročito druge večeri, bila na nogama. Danima kasnije javljaju se ljudi koji govore kako se ne mogu pribrati od uzbuđenja. O čemu se radi?
Kada su Vitu Taufera pitali zašto je odlučio režirati "Edipa", odgovorio je: "To je priča o nestanku demokracije. O pokušaju jednog vladara da sredi državu, da nađe razlog raspada i truleži. I slavno propada"
Zagrebačka publika tradicionalno obožava gostovanja beogradskih teatara zbog drugačije i uzbudljive glume, s već poznatim srpskim kazališnim zvijezdama nekad i sad, ali u slučaju "Edipa" dogodilo se nešto iznimno i krupno. Treba reći posve jednostavno: publika je u briljantnoj igri tih glumaca, s odličnim Milanom Marićem kao Edipom, prepoznala svoju sudbinu, život i vrijeme u kojem živi. Ili, kako je na okruglom stolu prve večeri nakon predstave rekao glumac Srđan Timarov: "Mi smo shvatili da je ova predstava veća od nas."
Ali nije baš sve tako jednostavno. Kako igrati Sofoklovu tragediju otprije dvije i pol tisuće godina danas? E pa, to je moć teatra, a u isto vrijeme i njegov izazov. Treba velika odvažnost da se upusti u stvaranje uvjerljivosti s nekim davno napisanim riječima, da osvijetle i ožive naši današnje odnose, muke i iluzije. To je, naravno, moguće, ali da li će se to zaista i dogoditi, to se u kazalištu nikada ne zna. Teatar je prostor dubokih sumnji, krupnih preispitivanja i veliki test iskrenosti za svakoga tko u njemu sudjeluje. "Nismo do kraja proba znali što smo napravili", rekli su glumci nakon predstave. Potrebno je još nešto ili kako glumci obično kažu, potrebno je "da se jedan anđeo ušeta na pozornicu". Time žele reći, mimo svake glumačke taštine, da se moraju ogoliti do kraja, što nimalo nije jednostavno, da moraju biti mali da bi predstava bila velika.
Ono zbog čega se ovaj "Edip" tako duboko urezao u emocije i misli ZKM-ovih gledalaca, jest činjenica da je priča o drevnom vladaru koji ne uspijeva umaknuti srdžbi bogova i sudbini, predstavljena tako da umjesto starog Edipa, sa Sofoklovim rečenicama, vidimo današnje vladare i svijet oko njih. One koji upravljaju našim egzistencijama i životima i koji su uvjereni da rade nešto dobro, a zapravo čine nešto vrlo loše. U takvom vremenu živimo. Vladari poput Edipa, od istoka do zapada, svaki za sebe iskreno misle da nešto dobro čine za svoj narod i državu, a svijet se ipak nalazi na rubu katastrofe.
Predstava započinje Edipovom konferencijom za novinare na kojoj se on, uz molbu duhovnih vlasti, drugim riječima Crkve, obraća narodu, to jest publici, i obećava da će spasiti zemlju od kuge i razriješiti jedno davno ubojstvo, a o tome zavisi sudbina države. Poznajemo takve vladare, kao i njihova obećanja, a takve press konferencije gledamo svaki dan. No ti vladari više ne žive na nedostupnim dvorovima, nego su među nama, vidimo ih, kao u ovoj predstavi, katkad u restoranima, možemo im pisati na društvenim mrežama i razgovarati s njima uživo na društvenim događajima, a često se, gotovo susjedski s njima možemo i družiti. Kada su Vitu Taufera pitali zašto je odlučio režirati "Edipa", odgovorio je: "Mislim da se sada nalazimo u trenutku kad ne znamo hoće li pobijediti iracionalnost ili zdrav razum. To je priča o nestanku demokracije. O pokušaju jednog vladara da sredi državu, da nađe razlog raspada i truleži. I slavno propada."
Tko sve sudjeluje u toj borbi? Čini se samo vladari? Publika ove predstave u ZKM-u prepoznala je i da smo svi sudionici u toj dramatičnoj areni; kao svjedoci, kao navijači, kao podstrekači, kao žrtve ili kao kotačići sistema, koji ne može funkcionirati bez nas. Mi u konačnici glasamo za te vladare, iako im često ne vjerujemo i pridružujemo se raznim iracionalnostima, našom apatijom, ogorčenjem ili pozivom na nasilje. Svi smo u igri i mi to znamo. Pitanje je da li ćemo nešto učiniti, što će to biti ili ćemo samo gledati sa strane. Ono što je publika u ZKM-u vidjela zahvaljujući toj staroj priči jest pejzaž današnjeg doba, koje smo zajedno napunili mnogim odnosima; obiteljskim, društvenim i političkim, često s negativnom energijom i mržnjom. Poput Edipa, htjeli bismo da nam bude bolje, a vlastitom voljom sve radimo da nam bude gore i onda smo nesretni zašto je to tako.
Ili kako je redatelj Taufer u nedavnom intervjuu u Novostima rekao: "Edip živi u svima nama i svi u sebi imamo potencijal da činimo neko zlo. U predstavi je tek nekoliko autsajdera: prorok, pastir i sluga, koji upozoravaju na zlo, a svi ostali, u sistemu i oko njega, boje se, kalkuliraju i ne žele se založiti za istinu." Ova predstava nije govorila o dnevno političkim stvarima, ali je bila naše veliko ogledalo i zato su mnogi u publici nakon zadnjeg aplauza bili vidno potreseni.
Na kraju, kada Edip shvati da je autor toga zločina, da je ubio svoga oca i oženio vlastitu majku, koja se ubija kada ta istina izađe na vidjelo, on sebi iskopa oči i želi da narod vidi to samokažnjavanje. U ovoj predstavi on to čini tako da sav okrvavljen ulazi duboko u publiku i teško jeca. Za antičku publiku ta je scena bila trenutak katarze: pravda je zadovoljena. I u ZKM-ovoj se dvorani u toj sceni dogodila katarza, ali na obrnuti način. Današnji vladari ne kopaju sebi oči zato što su teško pogriješili, ali to čine mnogi obični smrtnici u očaju, zato što su dopustili da se takvo zlo pred njihovim očima dogodi.
