Pred gostovanje vrlo hvaljene predstave "Edip" Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda u Zagrebačkom kazalištu mladih, 1. i 2. lipnja, razgovaramo s njenim autorom Vitom Tauferom iz Ljubljane, inače jednim od najznačajnijih redatelja na ovim prostorima, još od vremena Jugoslavije.

Sofoklov "Kralj Edip" pripada opusu starogrčkih tragedija. Vi ste ovaj komad bitno osuvremenili i radnja u njemu događa se danas. Zašto?

Prvo, ja mislim da Edipa ne treba bitno osuvremenjivati. Naša predstava je vjerujem pokazala da ona, takva kakva jest, funkcionira danas na tragu upravo onoga što je Sofoklo napisao prije dvije i pol tisuće godina. Kada sam čitao "Kralja Edipa" u novom slovenskom prijevodu Kajetana Gantara prije dvadesetak godina bio sam iznenađen kako to djelo zvuči današnje, svježe, oštro, točno i kako u isto vrijeme zadržava tu svevremensku arhetipsku dimenziju. Tako da s glumcima Jugoslavenskog dramskog pozorišta na probama nismo trebali u tom starom tekstu ništa mijenjati, možda tek sitnice, da bi ta priča zvučala kao da se događa danas.

Vaša predstava se ne zove "Kralj Edip" kao u originalu nego se zove samo "Edip". Tko je Edip danas?

Pa ni teoretičari se ne slažu potpuno da li se taj komad zove "Kralj Edip", "Vladar Edip" ili samo "Edip". Što se tiče naše namjere, da, istina je da smo željeli pokazati da Edip nekada, danas i uvijek, živi u svima nama. U nama čuče sve te greške koje u ovoj priči čini Edip. Svi mi u sebi imamo potencijal da činimo neko zlo.

Željeli smo pokazati da Edip nekada, danas i uvijek, živi u svima nama. U nama čuče sve te greške koje u ovoj priči čini Edip. Svi mi u sebi imamo potencijal da činimo neko zlo

U jednom razgovoru ste rekli da je vaša predstava politički triler. Kako taj politički triler izgleda sada u odnosu na neka ranija vremena?

Edip je zaista bio vladar u čijim su se rukama nalazile krupne odluke vezane za narod kojim je vladao. Nisam siguran da se nešto bitno promijenilo s političarima danas u odnosu na ono što se događalo nekad. Razlika je jedino u tome što oni danas sve više silaze sa svojih postolja, ogoljeni su pred nama i pojavljuju se sve manje vjerodostojni, a sve više jadni i tužni. Zato što su nam oni danas tako blizu, sada jasnije vidimo sve njihove hirove i greške.

Radnja ove verzije "Kralja Edipa" ne zbiva se u vladarskom središtu ili u nekom posvećenom starogrčkom hramu nego u gostionici, točnije, u onome što se u Srbiji zove kafana. Zašto?

Moje prvo pitanje oko mjesta radnje u predstavi bilo je gdje mogu naći prostor u kojem se ljudi najčešće sreću i gdje se danas najbolje vidi pulsiranje neke zajednice ili društva. Gdje se kreiraju društvene veze, gdje se stvara politika i gdje se Edip može sresti s građanima? Kada sam nakon 30 godina došao u Beograd raditi ovu predstavu, odveli su me u poznatu kafanu Madera i odmah su mi počeli pokazivati određene ljude u punom restoranu: tamo za onim stolom sjedi onaj političar, tamo je slavni nogometaš, ono tamo ti je poznati književnik a u uglu uvaženi akademik... Dakle, na jednom mjestu možeš osjetiti pulsiranje dobrog dijela jednog društva i ta slika socijalnosti određenog prostora dala mi je, ne baš doslovno, ideju za mjesto radnje u mojoj predstavi. Kafana je mjesto svakodnevnog društvenog rituala, jednako kao što je ritual važan za Edipa i sve ljude oko njega.

Balkanska krčma

Koliko vam je u kreiranju predstave nešto značila ta sintagma "balkanska krčma" i koliko ona odražava duh današnjeg vremena?

Naravno, balkanska krčma je metafora civilizacije naroda na Balkanu, u kojoj vladaju neke iracionalne strasti i svađe svih protiv sviju, ali od riječi do riječi sve se to zbiva i u "Edipu". Balkanska krčma je mjesto stalne uznemirenosti, ali s druge strane, ta "kafana" je i evropska institucija društvenosti. Što se tiče duha vremena u svijetu uopće, živimo naročito u posljednje vrijeme s osjećajem velike promjene, kraja neke epohe koju smo poznavali i ulaska u nešto novo i nepoznato čega se bojimo. Za vrijeme korone neprestano smo slušali rečenicu "Ništa više neće biti kao prije", da bi se taj strah i neizvjesnost nastavili od kada je počeo ovaj rat u Ukrajini, ali i s mnogim drugim stvarima, od novih tehnologija, klimatskih promjena i zagađenja i tako redom. U svom tom nemiru kafana je desetljećima bila trajna konstanta tog historijskog, političkog i društvenog kaosa, no paradoks je u tome da i ona danas polako iščezava. Zamijenili su ju kafići od tri kvadratna metra, a to više nije mjesto društvenosti. Danas sve više živimo osuđeni na izolaciju i usamljenost. Sjedimo kod kuće ili u kafiću i razgovaramo sa svojim tabletom koji nam govori ono što hoćemo čuti. Ipak, meni se čini da nijedno vrijeme nije bilo pošteđeno velikih nemira i tragedija, tako da ni ovo današnje nije u tome izuzetak.

Teatar postaje intelektualna religija za odabrane, a ne umjetnost. Mene u teatru ne zanima misao "pogledaj kakvu provokaciju sam ja izmislio", jer je i to performans za istomišljenike, nego me zanima svijet koji je uvijek u nekoj tenziji i nesporazumu

Za vašu predstavu "Edip" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu ulaznice su rasprodane tjednima unaprijed. U jednom razgovoru ste rekli da želite raditi prave, estetizirane predstave, ali za najširu publiku. Što vam zapravo znači široka publika, u vremenu kada se u teatru često rade predstave za specifični tip gledalaca?

Radi se o tome da danas na mnogim područjima vlada tendencija specijalizacije, elitnosti i izolacije. Tako je i u kazalištu, gdje se sve više rade predstave kao svojevrsni dijalog s istomišljenicima. Tada više nema ni dilema ni konflikta, nego teatar postaje intelektualna religija za odabrane, a ne umjetnost. Mene u teatru ne zanima misao "pogledaj kakvu provokaciju sam ja izmislio", jer je i to performans za istomišljenike, nego me zanima svijet koji je uvijek u nekoj tenziji i nesporazumu. Uvijek postoji konflikt između čovjeka kulture i čovjeka prirode, historijskog čovjeka i onog univerzalnog i moj zadatak je da te tenzije što plastičnije pokažem. To je osnova kazališnog čina. Takvo kazalište je naročito važno danas kada se teatar posvuda sve više povlači pred drugim atrakcijama.

Što s pozornice želite reći ljudima?

Ja ne volim ljudima servirati ni odgovore, a niti pitanja o kojima bi oni morali razmišljati, nego mi je važno da su vrata otvorena svima, za najrazličitije ljude i za najraznovrsnije interpretacije. To je kao poezija: kada čitaš neku pjesmu, ona ti ne upire prstom u nešto o čemu moraš misliti, a o njoj ti navire hiljadu misli. Zato mi je važno da na predstavu dođe što šira publika, naročito mladi ljudi, kojima se onda može pokazati da je nešto kao kazalište danas uopće moguće i da ono o čemu taj teatar govori se i njih tiče. U teatru je važan dijalog i stari Grci su odlazili u teatar da bi diskutirali. I možda ga je danas još jedino ostalo u teatru.

Urbani Radovan

Danas već zaboravljeno pitanje: zašto je razgovor važan?

Na pozornici glumci međusobno vode neki dijalog a poslije predstave ti glumci razgovaraju sa publikom, kao i publika među sobom. Na društvenim mrežama se ne razgovara, kao ni s aplikacijama na Internetu, jer razgovarati može jedino čovjek s drugim čovjekom u živom susretu. Velika je predrasuda da je kazalište visoka kultura koju mogu razumjeti samo akademski naobraženi ljudi. To je u isto vrijeme i kompleks naše sredine, koja uvijek želi dokazivati da ne zaostaje za razvijenim svijetom ukoliko napravi jako komplicirani i teško razumljivi teatar. S druge strane zabluda je da teatar može donijeti neki spas ili formulu kako da se nosimo sa današnjim kapitalizmom ili kako da preživimo. To nikada nije bila funkcija kazališta. Ono što teatar treba da radi jest da stvori duhovnu sliku jednog vremena i prostora.

Trenutno ste u Somboru počeli režirati predstavu "Radovan Treći" prema slavnom tekstu Dušana Kovačevića od prije 50 godina. O kojoj duhovnoj slici vremena i prostora razmišljate na tragu Kovačevićevog komada?

Radovan je čovjek koji živi 50 godina kasnije i sada je on potpuno urbaniziran, a ne onaj Radovan koji je bio tipični došljak iz sela u grad. Priča o njemu je na određeni način distopijska slika nekog još novijeg grada, recimo Beograda na vodi u bliskoj budućnosti. Mi vidimo da su temelji te kapitalističke utopije, u koju su mnogi na Balkanu pohrlili, bili narušeni već kada su se ti beogradski neboderi počeli graditi. To više nisu fenomeni generacije koja dolazi u grad nego generacije koja već živi u gradu i prilično je nefunkcionalna. Živi od tko zna čega, zarađuje na brzinu, u stalnom je ratu s drugima i zapravo je pretvorena u neku vrstu potmule urbane gerile. Kao što možemo vidjeti na beogradskim ulicama, ali i u drugim gradovima, ti urbani konglomerati masovnog stanovanja postaju neprirodni i nehumani za život.

Dušan Kovačević je svoj komad "Radovan Treći" u podnaslovu nazvao "bolnom komedijom". Kako biste ga vi nazvali, radeći ovu predstavu?

Predstava će biti smiješna zato što je takav tekst, ali bit će to zapravo tragedija današnjeg urbanog čovjeka. Čovjeka koji živi bez perspektive, u civilizacijskoj, kulturnoj i moralnoj krizi. I taj zavičaj, o kojem Radovan i njegova porodica pričaju onda kada je prije 50 godina tekst napisan, tada je predstavljao njihovo živo sjećanje, a sada je to tek njihova fantazija. Danas urbani ljudi sa svojim zavičajem nemaju nikakav kontakt i o njemu pojma nemaju. Tekst Duška Kovačevića od prije pola stoljeća zapravo je jako vizionarski.

Mračni tunel u koji kao da se slila sva tragedija ovog vremena bila su ova dva masovna ubojstva u Srbiji, ali i dva u Americi, u razmaku od samo četiri dana. Kako na taj užas reagira vaš kazališni nerv?

To što se dogodilo je zaista užasno i ja samo mogu reći da pokušavam o takvom svijetu govoriti. O tom svijetu govori i predstava "Edip", ali za naslikati svijet u krizi ne postoji samo jedan put pa tako ni ja nemam rješenje, kroz svoju senzibilnost, strahove, traume i nade, kako takvom svijetu u predstavi pristupiti. U vremenu s toliko puno konflikata različitih grupa, konzervativnih, neoliberalnih, urbanih i tradicionalnih, sa supermodernom tehnologijom koja određuje našu sudbinu, teško je sklopiti koherentnu sliku današnjeg života. Ali s druge strane, kazalište se, za razliku od nauke, upravo bavi tim iracionalnim momentima ljudske prirode, bez obzira da li govori o novcu, odsustvu empatije ili o fašizmu. Ali, kao što sam rekao, ta priča sa čovjekom i njegovom sudbinom je vječita i nedokučiva, to su stari Grci jako dobro shvatili, od Edipa do danas. Mislim da je nakon svega upravo buđenje empatije kod ljudi mogućnost i razlog zašto se bavim kazalištem.

Odakle pronalazite optimizam u svijetu u kojem je usahnuo optimizam?

Ja ne znam pjevati, glumiti, pisati pa čak ne volim ni puno govoriti. Ali volim kazalište. Radim tekstove genijalnih autora, s ljudima koji su sjajni glumci i uživam u tome. Zajedno stvaramo nešto živo, što nadvisuje tužnu stvarnost u kojoj živimo i vjerujemo da će to što radimo i ljudima biti zanimljivo. Ako ljudi s uzbuđenjem gledaju starogrčku tragediju "Edip" kao politički krimić i onda o tome diskutiraju, ja mislim da je to dobro. U vremenu mnogih ograničenja, izolacije i usamljenosti, kazalište koje radimo je i dalje mjesto katarze, dijaloga i komunikacije. Ja i glumci na pozornici ne možemo promijeniti svijet, ali barem možemo pokušati dati ljudima nešto što će im biti važno i na koncu zabavno. Život je danas siv ili potpuno crn, ali nebo na pozornici još uvijek može biti plavo. Nema razloga da u to ne vjerujem. Što bih mogao više od toga?