Jugoslovensko dramsko pozorište osnovano je u travnju 1948. godine jednostavnim ukazom Josipa Broza Tita sročenim u jednoj rečenici. Ta rečenica – ‘Osnivam kazalište – Jugoslovensko dramsko pozorište’, s karakterističnim Titovim potpisom – bila je ispisana na debelom žućkastom papiru koji se i dan-danas čuva iza sedam brava u sefu ovog kazališta. Titova kratka i jasna naredba odražavala je energičnost vremena u porušenoj zemlji nakon Drugog svjetskog rata, ali i polet i uvjerenje tadašnjih jugoslavenskih vlasti da grade novi i pravedniji svijet. Da bi to novo kazalište odražavalo duh progresa i da bi odgovorilo vatrenoj paroli o bratstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti, angažirani su najbolji glumci s raznih strana, od Steve Žigona, Save Severove i Berta Sotlara iz Slovenije, preko Salka Repaka iz BiH, do Branka Pleše, Karla Bulića i Marije Crnobori iz Hrvatske i mnogih drugih. Bili su tu i velikani poput Ljube Tadića, Mire Stupice i Viktora Starčića, a prvi arhitekt novog kazališta i njegov prvi redatelj bio je slavni Bojan Stupica, koji je pristigao iz Ljubljane. Njegov moto da ‘treba stvarati svjesno, ponosno i strasno’ kao da je simbolizirao ushit i imaginaciju novog vremena.
O počecima JDP-a Marija Crnobori jednom je izjavila: ‘Prošla je ratna kataklizma i to je bio pravi, veliki zanos. Živjeli smo kao da izvan našeg posla i naših proba na kugli zemaljskoj ništa ne postoji.’ Glumica Mira Stupica, kaže legenda, bacila je svoj ruž za usne u temelje novog kazališta i jedna avantura puna erosa, drame i odvažnosti mogla je početi. Prva predstava novog kazališta, ‘Kralj Betajnove’ prema komadu Ivana Cankara, održana u travnu 1948. godine, nije trebala samo spojiti Triglav i Đevđeliju, nego i pokazati preko jedne zaista dobre drame o bogatima i siromašnima, o korumpiranima i poštenima, da će rafinirana društvena angažiranost biti duh novog teatra.
Bilo je zaista velikih predstava JDP-a do danas, od ‘Kralja Leara’ i ‘Ujaka Vanje’, preko ‘Pozorišnih iluzija’ i ‘Bureta baruta’, do ‘Mletačkog trgovca’, ‘Hadersfilda’ i mnogih drugih, s kojima se putovalo po svijetu i vraćalo s nagradama i aplauzima. Jedna od njih je i rani ‘Dundo Maroje’ u režiji Bojana Stupice, s Jozom Laurenčićem koji je bio, kako kaže kritika, ‘najbolji Pomet svih vremena’. Za gostovanja ove predstave u Parizu 1954. godine ‘Le Figaro’ je pisao: ‘Kakva trupa! Puni su duha, imaju ga i u tijelu, čak i u nogama kada je to potrebno.’ Ili kako je govorio pisac Ljubomir Simović: ‘Jugoslovensko dramsko nije samo pozorište, ono je i naš najbolji pasoš i najbolja legitimacija.’ Simović je inače autor komada ‘Putujuće pozorište Šopalović’ s kojim je sredinom 1980-ih JDP gostovao u zagrebačkom HNK-u. Autor ovih redaka je svjedok da nikada više cvijeća nije bačeno na pozornicu HNK-a nego nakon ove predstave.
Bilo je JDP-ovih izvedbi, kao što je na primjer ‘Buba u uhu’, koje su igrale više decenija, a bilo je i zabranjenih predstava, primjerice ‘Kad su cvetale tikve’. Bilo je razdoblja kada je čitava generacija s Kazališne akademije u Beogradu bila primljena u ansambl JDP-a, a bilo je i trenutaka, na primjer početkom 1990-ih, kada su pojedini glumci ovog kazališta, recimo Ljuba Tadić, Miki Manojlović i Bekim Fehmiu, demonstrativno na više godina napuštali glumu protestirajući protiv užasa oko njih. Dogodilo se i da glumica JDP-a Mirjana Karanović i njegov upravnik Jovan Ćirilov odu u generalštab JNA zahtijevajući da prestane bombardiranje Dubrovnika, a također i to da svi glumci sjednu na ulicu ispred teatra i zakrče promet u znak protesta protiv opsade Sarajeva.
Umjetnička vrijednost JDP-a bila je od početka u tome što on nije osnovan s idejom da trenira bizarni socrealizam niti da igra neku prašnjavu klasiku. Ako se već radilo o tradicionalnim komadima (Shakespeare, Moliere, Čehov), to je trebala biti ‘klasika na nov način’ i ta formula funkcionira sve do danas. JDP možda nije uvijek uspijevao u toj namjeri, ali je ona neprestano bila prisutna, kao začin u jelu ili sol na stolu, i to strujanje suvremenosti daje poseban šarm kazališnoj kući koja po svom repertoaru i namjerama ipak jest ozbiljni hram umjetnosti. Ovo kazalište je osnovano da bude progresivno i preko granica optimizma tadašnje službene doktrine, dok danas ono svoju modernost brani kako od naleta jeftine površnosti tako i od ideja desne provenijencije. Tako je dugogodišnji direktor JDP-a Branko Cvejić morao ovaj teatar uporno štititi od tajkuna raznih fela i vanjskih pritisaka kako se ne bi izbrisalo jugoslavensko ime kazališta. ‘Kad bismo menjali ime pozorištu kad god se menja ime države, a u zadnjih petnaest godina to je bilo često, bilo bi to jako glupo’, govorio je.
Sadašnja direktorica Tamara Vučković Manojlović pak muku muči kako da u uvjetima divljeg kapitalizma i uz ansambl koji je od početnih 80 glumaca spao na današnjih 25 održi teatar da ne ode niz vodu. ‘Živimo u vremenu mobilnih telefona, pametnih satova i interneta i suočeni smo s poplavom komercijalnih sadržaja. Svaki direktor pozorišta suočen je s administrativnim i financijskim odlukama koje mu vezuju ruke i onda održati visoke kriterije, uz mali broj zaposlenih – veoma je teško’, kaže direktorica JDP-a.
Ovo kazalište je prolazilo kroz razne nedaće, na težak i tragičan način je gubilo svoje najbolje glumce, izgorjelo je jednom (1997.) do temelja, padalo je i dizalo se i nikada nije lako i jednostavno stizalo do uspjeha. Nobelovac Ivo Andrić, koji je bio član i predsjednik Savjeta JDP-a, vrlo svjestan muke kazališta što ga je zastupao, jednom je rekao kako je ‘visoka cena kojom ljudi u pozorištu plaćaju živi i kratkotrajni bljesak rampe i opojni zvuk aplauza’. Ipak, sve prolazi, kao u onoj kineskoj priči o crnoj i bijeloj kutijici, a JDP je uspravna čela dostigao svojih 70 godina. Kao i na početku, 1968. tako je i sada, 2018., odigran ‘Kralj Betajnove’, ovoga puta u režiji mladog Milana Neškovića i sa zaista izvrsnim Nenadom Jezdićem u glavnoj ulozi. Malo čudo JDP-a i te je večeri, na nedavnoj premijeri, bilo prisutno: od komada napisanog 1905. ovo kazalište je s ponovno sjajnim glumcima napravilo dramatično modernu priču o svim demonima ovog vremena. Da zaključimo: ima, naravno, puno dobrih teatara u okolici ali, ruku na srce, JDP je bio i ostao jedinstveno mjesto najznačajnijih teatarskih poduhvata ovih prostora. Hvala mu na tome.
