Postoje ti strašni trenuci u životu kada se blještavilo uspjeha i crna tragedija sastanu doslovce u jednom trenu. Taj sudar svjetlosti i mraka, taj prasak nesreće u trenutku najveće slave dogodili su se Žarku Lauševiću, jednom od najhvaljenijih, najmarkantnijih i najtalentiranijih glumaca iz vremena Jugoslavije osamdesetih godina. U svojoj autobiografskoj knjizi "Sve prođe, pa i doživotna: dnevnik jedne robije", Laušević je zapisao: "Rođen sam 1960. na Cetinju. U Podgorici sam 1993. ubio dvoje ljudi i trećeg ranio. Osuđen sam na petnaest godina, moj brat na dve. Prekoračenje nužne odbrane. Ja sam odavno prestao da živim." Zašto i kako se te noći 30. jula 1993. godine jedan bezvezni incident u kafiću u Podgorici iza ponoći, u kojem je bilo alkohola, dobacivanja, prijetnji, nešto i nasilja, pretvorio u životnu apokalipsu – to valjda nikada nećemo shvatiti. Ali to se dogodilo. Želeći da obrani brata od grupe mladića za šankom, Žarko Laušević je potegao pištolj i ubio dvojicu ljudi, a jednog teško ranio.
Odakle pištolj? Tu se pak otvara poglavlje puno mračnije od nečije opasne želje da ima oružje. Tri godine ranije, 1990., Laušević, koji je već tada predstavljao neupitnu zvijezdu i na kazališnom i filmskom nebu, igrao je u predstavi "Sveti Sava" u produkciji Narodnog pozorišta iz Zenice, koje je s tom izvedbom gostovalo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Bio je to, recimo to tako, kritički pogled na srpsku srednjovjekovnu povijest i njenog centralnog junaka, svetog Savu i zato je u dupke punoj dvorani JDP-a bilo puno onih, sa srpske desne političke scene na čelu sa Vojislavom Šešeljem, koji su bijesno i prijeteći dobacivali i prijetili glumcima, naročito Lauševiću, koji je glumio svetog Savu. Predstava je nekoliko puta prekidana, pa ponovno nastavljena, da bi je bijesni gledaoci na kraju definitivno ugušili. On se te večeri nekoliko puta sa scene obraćao bukačima riječima "ja vas najlepše molim da svoj sud, ma kakav on bio, sačuvate za kraj predstave", uz vikanje rulje sa galerije "napolje, napolje", dok je uboga Milena Dravić iz publike išla među te desničare u naivnoj misiji da smiri situaciju, jednako kao i Branko Cvejić, Borka Pavićević i drugi.
Dugo godina u Njujorku Laušević je radio kao zidar i maler da bi preživio. Pomagalo mu je nešto bivših Jugovića, a on je, kažu, često sam hodao dokovima i gledao u tu istu vodu koja ga je spletom idiotskih okolnosti tamo ispljunula
Ništa nije vrijedilo. Predratna histerija zavladala je Beogradom, ali i čitavom Jugoslavijom, u svakom njenom kutu na specifičan način, dok je Žarko Laušević – i ne samo on – dobivao prijetnje smrću gotovo svaki dan. Takva otvorena prijetnja bila mu je upućena i u glumačkom salonu JDP-a, u njegovom matičnom kazalištu, nekoliko mjeseci kasnije. Tada se obratio policiji za pomoć, a oni su mu savjetovali, kako spominje u knjizi – da kupi pištolj. Ta činjenica ni na koji način ne može opravdati ubojstvo dvoje ljudi koje je Laušević počinio, ali ona predstavlja važnu kockicu u slagalici tragičnih događaja koji će čitav jugoslavenski prostor zaviti u crno. Oni koji se sjećaju početka devedesetih u Jugoslaviji znaju da su se tada, nakon decenija sveslavenske ljubavi, strah, mržnja i ludilo mogli rezati nožem. Kako je to nježno Laušević napisao u knjizi: "Sve je samo veliko polje između ljubavi i straha. Neko je to polje nazvao životom."
Život Žarka Lauševića zaista je bio ispunjen velikom ljubavlju prema glumi i kazalištu. Bio je član slavne generacije studenata na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti 1982., koju su zvali "klasom visokog rizika", a onda je, poput nekog balkanskog Džejmsa Dina, sa dvjesto na sat projurio kroz jugoslavensko kazalište i film. Kako je rekla redateljica Vida Ognjenović, "Žarko je bio glumac od specijalnog kova i njegova osetljivost za svet umetnosti bila je ogromna." To je istina. Laušević je bio i odličan pisac i sjajan slikar. I samo oni koji su gledali te kultne predstave u osamdesetima u kojima je Laušević briljirao – "Romeo i Julija", "Hrvatski Faust", "Baal", "Kanjoš Macedonović", "Čekajući Godoa", "Lažni car Šćepan Mali" i druge – mogu pojmiti od koje vrste je njegova glumačka radijacija i izuzetna pojava na pozornici. Za ulogu u filmu "Oficir s ružom" nagrađen je Zlatnom arenom u Puli, a tu su još i vrlo hvaljene uloge u filmovima "Braća po materi", "Jagode u grlu", "Stela", u legendarnoj seriji "Sivi dom" i mnoge druge.
Međutim, drame i tragedije koje su dijagonalno prelazile preko pozornice koju je on toliko volio stalno su pratile njegov život. Prva je zauvijek otišla Sonja Savić, također pripadnica iste "klase visokog rizika" i isto takvo glumačko čudo i tanana duša kojoj je život okrenuo leđa. Druga je bila Mira Furlan, s kojom je Laušević igrao u onoj kultnoj predstavi "Pozorišne iluzije" u JDP-u u Beogradu 1991. godine, koja preko klasičnog komada Pjera Korneja govori o tenkovima i raspadu Jugoslavije. Tada Mira još nije znala da se u Hrvatsku više neće moći vratiti, niti je Žarko znao da će iz Srbije morati otići. Oboje su se ipak našli u istom mjestu izgnanstva – u Americi. Da li im je tamo bilo dobro? Nije. Da li je Mira u širem smislu zbog sličnih neprilika bila teško ranjena kao i Žarko? Jest. Kazna Žarka Laušević od 15 godina, nakon svojevrsnog pravnog rašomona, prvo je smanjena na 13, pa onda na četiri i pol godine, pa ponovno povećana na 13, da bi na kraju Laušević odležao u Padinskoj skeli te četiri i pol godine.
O Lauševićevom odlasku u Ameriku za Novosti svjedoči beogradska kazališna kritičarka Radmila Stanković: "Ispratila sam ga za Njujork intervjuom koji mi je dao za NIN i više ga nisam videla dok se nije vratio da snima 'Smrdljivu bajku'. Samo bismo se čuli i dopisivali. Čitala sam njegove knjige u rukopisu. I bilo mi je jasno da niko nije mogao strašnije da ga optuži za zločin koji je počinio, nego što je on sam sebe u svojoj hronici 'Dnevnik jedne robije'. U Njujorku je bio emigrant u najautentičnijem značenju te reči. Izbeglica kome je samo to preostalo da bi koliko-toliko nastavio neki, kakav-takav život. Samo jednu predstavu je odigrao u Njujorku, na molbu Džeka Dimića – Mrožekove 'Emigrante', i to osećanje mi je sažao u jednoj rečenici: 'I tada počinješ lagano da shvataš da je emigrant neko polubiće, zaustavljeno, nedovršeno, koje nikad neće otići i nikad stići.'" Dugo godina u Njujorku Laušević je radio kao zidar i maler da bi preživio; pomagalo mu je nešto bivših Jugovića, a on je, kažu, često sam hodao dokovima i gledao u tu istu vodu koja ga je spletom idiotskih okolnosti tamo ispljunula. Ili, kako se zove jedna od Lauševićevih knjiga: "Godina prođe, dan nikad."
Treći glumac koji je ušao u Lauševićev život i iz njega zauvijek otišao bio je također jedan od prinčeva – Nebojša Glogovac. Prijateljska veza dvojice glumaca trajala je dugo, čak su i u Njujorku, na JDP-ovoj američko-kanadskoj turneji predstave "Hadersfild" igrali zajedno (Laušević je uskočio u ulogu Josifa Tatića), a Glogovčeva supruga Milica oprostila se od Lauševića dirljivim pismom u kojem piše kako su dvojica prijatelja, koji su živjeli "mimo svijeta", otišli zauvijek u svjetlost. To "mimo svijeta" možda najbolje zaokružuje i veličinu i tragediju života tog velikog glumca, koji je, kao i troje njegovih prijatelja i prijateljica, svatko na svoj način, morao do dna iskapiti čašu žuči jednog podneblja, ljudi i vremena. Ili, kako bi rekao sam Laušević: "Ovo je zemlja gde se u svemu kasni. Samo se umire pre vremena."
