Biti politički angažiran u kazalištu danas na čitavom području tzv. regije ili nekadašnje Jugoslavije nipošto ne znači da se nužno mora zabadati prst u oko političkim moćnicima ili hrabro otkrivati tabu teme. Tako se radilo nekada i išlo se u zatvor ili ostajalo bez posla (naročito u sovjetskom lageru) zbog disidentskih tekstova, predstava ili filmova. Za razliku od ‘olovnih vremena’ i na Istoku i na Zapadu prije tridesetak godina, ono što danas živimo slobodno bismo mogli nazvati ‘veselim idiotizmom svakodnevice’ u kojoj su izmiješani politika, moda i ratovi, jednako kao i kapital, politički tračevi i masovna zabava. Teško je danas otkriti pravu društvenu metu, a naročito je teško biti posebno odvažan, jer poznato je već praktički sve, pri čemu oni koji su na vlasti više ni ne skrivaju političke perverzije, a građani već dugo svjedoče vlastitoj apatiji i nemoći. Stoga se uprizorenje već klasičnog komada ‘Slučajna smrt jednog anarhista’ Darija Foa, koji je ovih dana premijerno izveden u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, našlo pred zadatkom igranja politički angažirane predstave u novim uvjetima. Naime, ova crna komedija inspirirana je stvarnim događajem: slučajem Giuseppea Pinellija, uhapšenog nakon eksplozije bombe u Nacionalnoj poljoprivrednoj banci u Milanu 1969., kada je Pinelli s četvrtog kata policijske stanice ‘ispao’ kroz prozor. Događaj razotkriva brutalnost čitavog sistema, a jedina normalna osoba u toj zlokobnoj areni je bezopasni psihički bolesnik koji se raspituje o slučaju među policajcima koji su spremni svakome zakrenuti vratom.
Mlada redateljica Maja Maletković pravilno je procijenila da tekstu zapravo i ne treba dodatno osuvremenjivanje. Crni humor Darija Foa, koji je pisan onda kada je policija od Italije do Čilea lomila kosti političkim protivnicima, iskorišten je danas da se pokaže kako su javni poslovi u 21. stoljeću postali prostor jeftine karikature, dok su se državni službenici spustili na nivo retardiranih jedinki. Sve što možemo u ovakvoj situaciji jest da u tom blesavom lunaparku uživamo, ukoliko još nije vrijeme za nešto drugo. Odnosno, kako kaže redateljica, ‘snaga ovog komada, a i naše predstave je u smijehu, koji nam daje moć. Smijeh je naša pobjeda’. To neobuzdano ruganje i pokazivanje stvarnosti kao idiotske mješavine loših političara, karijerističkih pojedinaca i konformističke gomile već neko vrijeme predstavlja dio bojevog arsenala značajnijih redatelja s ovih prostora. Jedan od njih je recimo slovenski autor Jernej Lorenci, ako se sjetimo njegove predstave ‘Revizor’ u Zagrebačkom kazalištu mladih koja pršti od političkih nekorektnosti, ili pak Andraš Urban s predstavom ‘Rodoljupci’ u kojoj je srpska politika iz vremena Jovana Sterije Popovića prikazana kao moralno nakazna djelatnost koja neodoljivo podsjeća na kaos današnjih prilika u Srbiji. Naravno, tu su i Oliver Frljić, Anica Tomić, Borut Šeparović i drugi. Svi oni, uz veliku količinu crnog humora i otrovnog vrijeđanja, pokazuju enorman prezir prema tzv. političkoj klasi, korupciji i podaničkim odnosima koji uz nju idu.
Prvorazredna glumačka ekipa beogradskog JDP-a koju su činili Nikola Đuričko, Bojan Dimitrijević, Nikola Rakočević i drugi odigrala je ovu predstavu po svim pravilima one vrste klaunerije koja posjeduje toliko začudne grimase koliko je potrebno e da bi se problemi nazvali svojim pravim imenom. Odnosno bila je to ona vrsta lakrdijaša – da parafraziramo Darija Foa kada je primao Nobelovu nagradu – koje su u prošlosti svi mogli pljunuti ili udariti, ali time su njihov podsmijeh i vrijeđanje bili samo jači.
