Svi koji vole kazalište vjerojatno su se dosta puta susreli s raznim verzijama slavnog komada Williama Shakespearea. S obzirom na to da se zaista radi o veličanstvenoj drami u čijem je središtu priča metafizičkih razmjera o mračnom ubojstvu i želji za vlašću, protkana ljubavnom melodramom i sa sijaset magičnih misli o životu, svijetu, dobroti i smrti, uvijek se postavljalo to glavno pitanje: kako odigrati ‘Hamleta’? Za izvedbu ove drame, koju smo nedavno premijerno gledali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, slobodno možemo reći da je to Hamlet naših dana i predstava o kojoj će se dugo pričati. Redatelj Aleksandar Popovski kaže: ‘Nosim u sebi sličan problem koji nosi Hamlet: svijet današnjice, ovakav kakav jest, počiva na nepravdi.’ Ova rečenica odredila je motivaciju, energiju i smjer kojim se kretala izvedba.

Danas više nego dobro znamo da je život iščašen, da je sve okrenuto na glavu i da smo nepravdu gledali mnogo puta. Zato su i likovi ovako zamišljenog komada generacijski ispreturani: Hamlet u ovoj predstavi nije melankolični student koji tek otkriva ubojstvo, prevaru i zlo, nego zreo muškarac kojemu je sve jasno. Njegov stric Klaudije duplo je mlađi od njegovog oca, kojega ubija, postaje kralj i ženi se duplo starijom Hamletovom majkom. Novi vladar je menadžer novog doba, pun snage i testosterona, koji gazi sve pred sobom i koji je neosjetljiv na ljudske vrednote, čestitost i poštenje. Slavno ‘biti ili ne biti’ nije ključna dilema ove predstave, nego Hamletovo pitanje, bačeno u gledalište – ‘zar uistinu vrlina poroku treba da se izvinjava?’ – postaje, čini se, centralna optužba 21. stoljeća. Svijet je postao, kako kaže dramaturg predstave Goran Stefanovski, ‘globalni supermarket, neoliberalni zatvor i pustinja smisla’, u kojoj nitko ništa ne poduzima, svi šute, sve je postalo bljutavo i Hamlet je razbijen u paramparčad. Zato beogradski ‘Hamlet’ nije tragedija osjetljivog pojedinca koji se lomi oko moralnih principa, nego politička drama u kojoj se treba donijeti odluka epohe: Hamlet ‘mora biti surov da bi bio dobar’. Bilo je u posljednjih 15-ak godina izvedbi ove drame u kojima je Hamlet bio individualni osvetnik ili miroljubivi aktivist za ljudska prava, ali ovaj novi Hamlet ‘mora ispuniti prijeki nalog vremena’: on puca u publiku, a iza njega se na pozornici ruše svi nalogodavci zla.

Prvak JDP-a Nebojša Glogovac briljantan je kao ovaj zreli Hamlet s ožiljcima – nešto kao kombinacija intelektualca i uličnog borca – koji s cinične visine i s prezirom promatra stvari oko sebe, crnohumorno se igra sa svijetom i lupa packe svojim neprijateljima. Jednako su dobri i Jasna Đuričić kao Gertruda, Nikola Rakočević kao Klaudije i Jovana Stojiljković u ulozi ‘nevino pokvarene’ Ofelije, a šlag na torti predstavlja Vlastimir Velisavljević koji u dobi od 90 godina ingeniozno igra duha Hamletovog oca. Snaga ove predstave sastavljena je od razumijevanja konteksta u kojemu je pravljena i magične kompozicije scenskog organizma. Čitav glumački ansambl nije umirao u dramskom patosu, nego je bio naslonjen na ironiju ovoga vremena, vidljivu i u scenografiji grupe Numen i Ivane Jonke. Sačinjen od ogromne i magličaste plahte, taj bezbojni i tromi scenski pokrivač, poput neprijatelja koji nije imenovan, gutao je glumce, prostor i vrijeme, dok je tragičan ton, kao kucanje smrti na vrata, davala muzika Kirila Džajkovskog.

Predstava je doživjela barem pet puta aplauz na otvorenoj sceni i stajaće ovacije na kraju. Danima nakon premijere svi u Beogradu pričaju o njoj, uz još jednu dobru misao: poput drugih sjajnih JDP-ovih izvedbi, siguran sam da ćemo ‘Hamleta’ uskoro vidjeti i u Zagrebu…