U vrijeme ove globalne izolacije na desetine umjetničkih kuća, domaćih i inozemnih, otvorilo je virtualno svoja vrata i, iz razloga solidarnosti u nevolji, stavilo brojne svoje produkcije putem online kanala na uvid širokom gledateljstvu. Naravno, nije sve od ponuđenog ono najbolje, a i susretati se s umjetnošću uživo ili preko kompjuteru nije isto. Novije teatarske izvedbe, koncerti, izložbe ili filmovi čuvaju se iz komercijalnih razloga za bolja vremena, ali pošteno govoreći, ima i puno toga zanimljivog iz arhive, naročito u situaciji kada nam TV i kućno računalo tjednima preostaju kao posljednja utjeha. Kada je o online kazalištu riječ, izdvojili bismo za ovu priliku predstavu ‘Hamlet’ Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Olivera Frljića iz 2014. godine, definitivno zbog uzbudljivosti ovog redatelja i krajnje neobične inscenacije slavnog komada. Ako na stranici YouTube ukucate ‘ZKM Hamlet’, na pravoj ste adresi i zabava može početi.
Prvo, ovo nije klasični ‘Hamlet’ s pompoznim dvorjanicima, zveketom mačeva i dramom koja se kao tamni oblak nadvija nad gledalištem. Frljićev ‘Hamlet’ je obiteljska priča: svi sjede za stolom, zna se tko je na čelu, a ostali poslušno jedu što im se da. Šef u crnom Bossovom odijelu, alias kralj Klaudije, drži govor i dok strijelja očima prisutne, trudi se da bude mudar, milostiv i pravedan. Nitko nema ništa za dodati, iako svi znaju da je sve to laž, ali bože moj, tako stvari stoje, ne treba izazivati vraga jer inače ode glava. Negdje u dnu stola sjedi Hamlet koji nešto sebi mrmlja u bradu, kaže tu i tamo nešto prilično neprikladno i šokantno, što se nikako ne bi smjelo reći i svi ga zbog toga poprijeko gledaju. Što se tiče publike, ona u ovoj predstavi sjedi praktički oko stola, dišući glumcima za vrat, kao da je čitava priča oko Hamleta samo te večeri priređena baš za nju. Kako se obiteljska večera nastavlja, jasno je da je onaj s vrha stola, koji vlada i koji sve druge drži u šaci, netko tko je teško okrvavio ruke, ali malo zbog straha, malo zbog ispranog mozga, nitko osim Hamleta neće se pobuniti. Zato u Frljićevom čitanju ove drame nema onih koji su malo bolji ili malo lošiji, nema razlike između Hamletove majke, djevojke Ofelije i nekadašnjih prijatelja Rosencrantza i Guildensterna – svi su oni isti. ‘Onaj tko vlada i oni nad kojima se vlada, kao i zločin, spletke, izdaja i smrt – sve je tu, među nama, na pozornici ili u stvarnom svijetu, u kojem upravo živimo’, zapisali smo o ovoj predstavi prije šest godina.
Važnost ovakvog viđenja Shakespearea također je u tome što se u ovom ‘Hamletu’ glavni junak ne osvećuje, kao u originalnoj verziji, i ne ubija sve negativce. Kada su nakon premijere pitali glumca naslovne uloge Krešimira Mikića zašto njegov Hamlet nije pogubio strica Klaudija koji mu je ubio vlastitog oca, Mikić je odgovorio: ‘Kada bih uzeo mač, ja bih bio isti kao i svi ostali. Zato odustajem od borbe.’ Ali zato od borbe nisu odustali ostali koji na kraju, svi zajedno, zatuku Hamleta. Kao mnogo puta do sada, i u ovoj ZKM-ovoj predstavi istaknuo se čitav ansambl: uz Mikića, tu su Nina Violić, Sreten Mokrović, Pjer Meničanin, Jasmin Telalović, Goran Bogdan, Vedran Živolić, Petar Leventić i Milivoj Beader, koji su odlično funkcionirali kao tim negativaca, ali i u individualnim, glumački vrlo ekspresivnim nastupima.
Konačno, u ovom vremenu, kada imamo više mogućnosti posvetiti se sebi i kritičkom preispitivanju mnogih stavova, vrijednosti i pogleda na život, ovakav gandijevski ‘Hamlet’ veoma je dragocjen. Osim očite društvene aktualnosti, on postavlja pitanja etičnosti, borbe, žrtve i dostojanstva na sasvim nov način.
