Nakon prva dva nezavisna filma smještena u rodnu mu Novu Englesku u 17. i 19. stoljeću (horor "Vještica" i hororna psihodrama "Svjetionik"), kojima je stekao reputaciju "redateljskog vizionara", Robert Eggers prihvatio je ponudu major studija Universal da producira njegov sljedeći naslov. Ovaj put Eggers se vratio još dalje u prošlost, na kraj 9. stoljeća, zamijenivši Novu Englesku Skandinavijom i slavenskim istokom, novoengleske puritance i očajničke svjetioničare Vikinzima i istočnim Slavenima. Radnja je smještena u doba prve istočnoslavenske države, Kijevske Rus(ije), koju su osnovali Vikinzi (Varjazi), no ona se u filmu ne spominje nego se koristi neodređeniji naziv Zemlja Rus. To je i logično jer film je daleko više temeljen na mitologiji nego historiografiji, odnosno slijedi pseudopovijesnu tradiciju (pod)žanra mača i magije, a nominalno se poziva na skandinavske sage kao ishodište.
Eggers i njegov koscenarist, ugledni islandski književnik Sjón (libretist Von Trierove "Plesačice u tami" i koscenarist "Janjeta" Valdimara Jóhannssona), krenuli su od istog nasljeđa odakle je iznikao i Shakespeareov Hamlet, no njihov princ Amleth daleko više veze ima s Conanom Roberta E. Howarda, tj. filmskom adaptacijom Johna Miliusa, nego s Hamletom (i "Hamletom"). S bardovom tragedijom Eggersov film vezan je samo motivom žudnje za osvetom princa čijeg je oca ubio njegov brat, mladićev stric, da bi sam postao kralj i oženio se bratovom ženom, mladićevom majkom. Sve ostalo – karakterizacija glavnog lika, njegov životni put, odnos s voljenom ženom, oblikovna rješenja borbenih i nadrealnih prizora – ponajviše duguje Miliusovom "Conanu barbarinu".
Najjači trag Shakespearea, trag lady Macbeth, prisutan je u liku, odnosno motivu zlokobne žene koja žudi moć i nagovara svog muškarca (onog koji je stvarno, a ne tek formalno njen) da ubije zakonitog kralja kako bi sam postao kralj. U završnom, pak, obračunu nećaka i strica, smještenom u "pakleno" vatreno okruženje, lako je prepoznati utjecaj scene fatalnog dvoboja Obija-Wan Kenobija i Anakina Skywalkera (budućeg Dartha Vadera) iz Lukasove "Osvete Sitha", samo što Eggersovo uprizorenje ponajprije priziva kompjuterske igrice – toliko je, naime, artificijelno izvedeno.
Pripajanje povijesno stvarnog (istočno)slavenskog segmenta nordijskoj mitološkoj osnovi interesantan je autorski potez, možda u nekoj mjeri nadahnut i Ciminovim iskustvom osvježavanja germanske dominante slavenskim (i šire istočnoevropskim) elementom u "Lovcu na jelene" i "Vratima raja". Slavenska motivika dinamizira cjelinu uvođenjem opreka gospodari (Vikinzi) – robovi (Slaveni) i poganstvo (Vikinzi) – kršćanstvo (Slaveni), te jezičnom razlikovnošću (rabi se mjestimično neka vrsta staro/istočno/slavenskog naspram staronordijskog), no nažalost ti dobrodošli elementi posve nedostatno su iskorišteni.
Klasna opreka rabi se strogo funkcionalno u službi bazične dramaturgije, religijski kontrapunkt sveden je više-manje na ponešto usputnog verbaliziranja, a jezično, zbog komocije, potpuna je dominacija prepuštena engleskom. Jednako tako dominacija je prepuštena akciji, kontemplativnih trenutaka nema nimalo, a i seksualna je komponenta nezanimljiva (stameno-mišićava ogoljela muška tijela te gracilno-eterična ljepota Nicole Kidman i Anye Taylor-Joy daju ponešto komplementarnog erotizma, i to je sve). To sve ne znači da je "Sjevernjak" slab film jer naturalistička ambijentacija, neki prizori borbi i svojevrsna sportska etnografska scena utakmice rudimentarnog hokeja na travi sparenog s ragbijem imaju sočnosti, no conanovska karakterizacijska jednodimenzionalnost praćena proplamsajima infantilnosti i kiča, a bez Miliusove redateljske nadahnutosti, ozbiljno dovode u sumnju stvarne Eggersove umjetničke potencijale.
