Kultura otkazivanja

Pamti li netko ona herojska vremena kada su prvoborci medijskog kapitalizma – urednici i vlasnici portala i novina – trijebili kulturne rubrike, ukidali književne kritike i rezali sav taj dokoličarski balast jer kultura ne privlači klikove i ne prodaje primjerke? Kakvi naivci: sve ono što su tada bacili kroz prozor vraća im se sada na velika vrata. Zahvaljujući, naravno, ‘kulturi otkazivanja’. Znate već o čemu je riječ. Naš ugledni pisac i kolumnist Jutarnjeg lista opisat će fenomen kao ‘cenzuru unutar lijevo-liberalnih, formalnih ili neformalnih institucija, koja je već neko vrijeme u modi i čiji je kontinuirani cilj likvidacija iz javnog života svih onih čije nam se mišljenje ne sviđa’: njegov kolega iz istih novina pojasnit će ‘da se u stvari radi o neciviliziranom načinu promišljanja koji se uhvatio na plodnom terenu polariziranih društvenih mreža’. Naš priznati kritičar i novinar Večernjeg lista uočit će kako se ‘liberalni i slobodarski ljevičari promeću u rigidne totalitariste’, oštro osuđujući ‘pravdoljubive glupane’: njegova kolegica iz istih novina zgrozit će se nad ‘bijesnom internetskom ruljom’. E da, cancel culture: kurentna medijska roba, blistavi bastard senzacije i moralizma, razlog da se kulturna elita sablazni nad pomahnitalom masom koja bi ‘otkazivala’ filmove i stand-up nastupe, prilika da se u ime slobode govora osudi novi totalitarizam političke korektnosti koji dolazi s ljevice…

I da se – onako usput – kulturom napokon privuku klikovi i barem malo podignu naklade.

Rowling

Primjer prvi: bijesni čitaoci i čitateljice okomili su se na J. K. Rowling, autoricu ‘Harryja Pottera’ i niza transfobnih izjava, zbog njenog novog krimića ‘Troubled Blood’. Dobro, ajde, ne baš zbog krimića: više zbog jedne kritike. Jake Kerridge je, naime, u ‘Telegraphu’ proglasio sporedni lik serijskog ubojice koji oblači žensku odjeću glavnom temom knjige i zaključio da ‘pouka priče glasi: nikad ne vjeruj muškarcu odjevenom u haljinu’. Kerridge je, usput, svoj recenzentski primjerak od izdavača dobio unaprijed pa je njegova kritika objavljena dva dana uoči izlaska romana. I uzalud su neki odgovorniji kritičari kasnije upozoravali da lik ubojice ne predstavlja ‘pouku priče’, nego njen otužan, ali ipak usputan detalj; uzalud su podsjećali na to kako je sam ‘Telegraph’ više puta plasirao transfobne komentare i priloge; uzalud su upozoravali publiku da načelno nije pametno osuditi knjigu prije nego što je uzmete u ruku. Uzalud, jer Twitterom već naveliko cirkulira hashtag ‘#RIPJKRowling’, Amazon zaključava komentare zbog prijetnji i uvreda, a bivši fanovi navodno spaljuju stare primjerke ‘Harryja Pottera’. Knjiga koju nitko nije pročitao pretvorila se tako u središnji skandal književne jeseni. Što je na neki uvrnuti način sasvim u redu, jer ionako nismo doznali ništa što nismo znali i ranije: da je J. K. Rowling, naprosto, osoba koja javno zastupa transfobne stavove.

Slatkice

Primjer drugi: zabrinuti američki konzervativci pokrenuli su akciju protiv Netflixa zbog filma koji potiče pedofiliju. Dobro, ajde, ne baš zbog filma: više zbog jedne reklame. Netflix je, naime, francuske ‘Mignonnes’ (‘Slatkice’) odlučio promovirati plakatom koji prikazuje glavne junakinje, jedanaestogodišnje curice iz naslovne plesne skupine, u izrazito seksualiziranim pozama. Ako je krimić J. K. Rowling napadnut prije nego što je pročitan, na ‘Slatkice’ su navalili skoro godinu dana nakon njegove premijere: film je već stigao pokupiti nagradu za režiju u Sundanceu, zavrtjeti se na uglednim festivalima poput Berlinalea i privući solidnu kino-publiku. Skandal je, dakle, evidentno izazvala tek Netflixova reklamna najava. A evidentno je i da oni koji su ga napali, film uopće nisu gledali. Da jesu, vidjeli bi ni po čemu posebnu, ali sasvim korektnu priču o maloj senegalskoj imigrantkinji koja živi u pariškom predgrađu, ukliještena između ultrakonzervativnog obiteljskog odgoja i opsesivno-permisivne zapadnjačke kulture koju joj nameću društvene mreže i školske drugarice: ukratko, tipičnu festivalsku priču o kulturološkim razlikama i izazovima našeg vremena. Na najvećoj internetskoj filmskoj bazi podataka, IMDB-u, gledatelji na skali od jedan do 10 sličnim festivalskim uspješnicama obično dodjeljuju sedam ili osam zvjezdica: ‘Slatkice’ tamo, međutim, trenutno imaju ocjenu 2,6. Na drugoj globalno popularnoj internetskoj stranici, Rotten Tomatoes, publika je ocijenila film s katastrofalnih 14 posto: za usporedbu, prosječna ocjena agregiranih ‘službenih’ onlajn kritika iznosi čak 85 posto. Masovna akcija potkopavanja ugleda očito uspijeva: uostalom, američki Netflix je u posljednjih nekoliko dana zabilježio peterostruki broj otkazanih pretplata. Ironija je pritom žalosno jasna: medijsku seksualizaciju djetinjstva, zbog koje unezvijereni internetski aktivisti progone ‘Slatkice’, sam film prilično jasno kritizira.

Harmange

Primjer treći: posebni savjetnik francuskog Ministarstva za ravnopravnost spolova Ralph Zurmély zaprijetio je tužbom izdavaču pamfleta ‘Mrzim muškarce’, autorice Pauline Harmange, jer ga je zasmetao sadržaj knjige. Dobro, ajde, ne baš sadržaj: više naslov i onlajn sažetak. ‘Ovo je očito oda mizandriji, i prema sažetku na vašoj stranici i prema svome naslovu’, okomio se Zurmély na nakladnika: ‘Htio bih vas stoga podsjetiti da je poticanja na mržnju na osnovu spola krivično djelo! Posljedično, tražim da odmah maknete ovu knjigu iz svog kataloga. U suprotnom, riskirate da vas se kazneno goni!’ E sad, ako se ljutiti državni dužnosnik poziva isključivo na informacije s internetske stranice i korica knjižice, onda bez većeg rizika možemo zaključiti da tekst koji bi zabranjivao uopće nije čitao: izdavač mu je zato pristojno objasnio kako odabir ‘provokativnog naslova ima svoju svrhu’, dok ‘autorica ni na jednom mjestu u tekstu ne poziva na nasilje’. Sama autorica dodala je još: ‘Udana sam za muškarca koji je divan i podržava moje pisanje, ali generalno ne vjerujem muškarcima koje ne poznajem (…) To ne proizlazi toliko iz osobnog iskustva, koliko iz aktivističkog rada u feminističkoj organizaciji koja pomaže žrtvama silovanja i seksualnog nasilja.’ Između djevojke koja pomaže silovanima i dužnosnika koji prijeti sudovima načelno nije teško odabrati stranu, ali hajde da ipak ne brzamo: ‘Mrzim muškarce’ je u trenutku Zurmélyjevog napada bio tiskan u samo 400 primjeraka, što znači da ga skoro nitko od onih koji već imaju čvrsto formirano mišljenje o čitavom slučaju – baš poput savjetnika francuske vlade – uopće nije pročitao.

Poanta

Tri kontroverze, tri vruće priče, tri različita primjera ‘kulture otkazivanja’. Ili su ih tako barem predstavili svi vodeći domaći i svjetski mediji, javljajući prošlih dana bez iznimke o skandalima izazvanima jednim krimićem, jednim filmom i jednim pamfletom. I svima je – opet bez iznimke – promaklo jedino što tri skandala povezuje: da ih nisu, naime, izazvali ni krimić ni film ni pamflet, nego reklamne kampanje, promašena čitanja i poluinformacije. Na prvi pogled, činjenica da su lov na vještice pokrenuli ljudi koji nisu pogledali ni pročitali to o čemu govore kao da opravdava uzvišeni prezir uvaženih novinskih komentatora spram kulture otkazivanja. Već na drugi pogled, međutim, presreće nas logično pitanje: a tko je još mnogo ranije poručio medijskoj publici da filmovi i knjige ionako nisu važni? Tko je kulturu proglasio rak-ranom tržišnog uspjeha – nečim kao cancer culture – pa je izbacio sa stranica? Tko je uklanjao maligne kulturne priloge, tko je rezao specijalizirane rubrike, tko je izbacivao kritike? I što ako nas je – da pojednostavimo – put do kulture otkazivanja vodio preko otkazivanja kulture? Govoriti danas o visokim kulturnim vrijednostima na stranicama istih onih novina i portala koji su još jučer otkazivali kulturu nije, nažalost, nimalo suvislije nego napadati knjigu koju nisi ni otvorio. U oba slučaja poanta je ista: ne u tome da se čita, nego da se podigne čitanost.

Otkazivanje kulture

Paralelno s otkazivanjem kulturnih rubrika, da stvar bude gora, kultura se u mainstream medijima začahurila i zgrčila, držeći se strogo provjerenih tema: novih romana i kazališnih premijera, festivalskih atrakcija i javnog financiranja. Kao da nam javni prostor nisu odavno okupirale reklamne kampanje, kao da se politika nije transformirala u svjetonazorski Kulturkampf, kao da video gaming, product design i ostale ‘kreativne industrije’ nisu postale dio službene kulturne politike Evropske unije: kao da sve to nije pitanje kulture. A u međuvremenu, medijski je kapitalizam – na opće razočarenje njegovih prvoboraca – publiku odveo na društvene mreže. Pa sada, kada se kultura preko društvenih mreža vraća u formi lakozapaljivih skandala, mainstream mediji ne umiju tim skandalima razabrati ni uzroke ni povode. Umjesto toga, papagajskim refleksom recitiraju mantru o ‘internetskoj rulji’ i ‘lijevo-liberalnim totalitaristima’, dok u Americi konzervativci jurišaju na filmove, dok u Francuskoj visoki dužnosnik desne vlade prijeti cenzurom i dok kod nas, u Hrvatskoj, ratni veterani i poslijeratni navijači, pojačani ministricom kulture, traže zabranu umjetničke instalacije s pet crvenih krakova. Cancel culture, drugim riječima, ipak je nešto kompleksnija tema nego što se u medijima predstavlja. Ali to je i logično: kako bi mediji koji su davno otkazali kulturu danas mogli shvatiti kulturu otkazivanja?

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.