Ne sjećam se da je početak jedne kazališne izvedbe izazvao takvu buru kao prvih 15 minuta predstave ‘Šest likova traži autora’ u režiji Olivera Frljića. Već iste noći nakon premijere usijale su se društvene mreže jer je Frljić u tom uvodu prikazao svadbu Velimira Bujanca kao kombinaciju TV prijenosa koncelebrirane mise i derneka uspaljene nacionalističke elite, obogaćenu alkoholom, narkoticima i turbofolkom. Stvarni likovi te desnice, od Zdravka Mamića do Željke Markić, padaju na kraju od metka žene silovane na hrvatskoj zastavi, dok optužba glasi kako je to Frljićev ‘poziv na ubojstvo’ hrvatskih uglednika te da je domaća ljevica, osim što je antihrvatska, također i opasna. Međutim, ova javna dreka djeluje patetično i neiskreno jer ta ista desnica dobro zna da se svugdje u svijetu ovakva satira na pozornici smatra umjetničkom slobodom i, što je još važnije, jako je svjesna da nije ni prstom mrdnula kada se u stvarnom životu svih ovih godina javno pozivalo na prava ubojstva. Primjerice, iz stotine grla gostujućih navijača orilo se na nogometnom stadionu u Rijeci, i to nedavno, ‘šugava Rijeko, puna si Srba, ne tuguj Rijeko, ima još vrba’, a da nitko od simpatizera na primjer vjerske manifestacije Hod za život (koju Frljić spominje u predstavi) ili bilo tko drugi s tzv. desne obale nije digao glas protiv toga.
Mašući sada protiv Frljićevih drskih fantazija, desnica je samo pokazala da nije u stanju suočiti se sa svojim vlastitim demonima koji su pobrojani na pozornici, od korupcije i kriminala do nedemokratičnosti, šovinizma i natrag. Uz svu mržnju protiv njega, Oliver Frljić neprestano raščišćava palubu društvenih problema, spominjući u jednoj predstavi Staljinove brkove, u drugoj ustaše, u trećoj cinizam Evrope, dakle sve ono što bi trebali raščistiti domaći političari, državni službenici, povjesničari i mnogi drugi – ali to ne čine. Postoji u našem kazalištu jedna prilično točna rečenica, koja bi se mogla protegnuti i na čitavo društvo, a ona glasi kako se u hrvatskom glumištu u posljednjih 25 godina ‘uglavnom govorilo ono što se nije mislilo i mislilo se ono što se nije govorilo’. U takvoj situaciji Frljić u ‘Šest likova traži autora’ slika Hrvatsku u kojoj svi pomalo škrguću zubima, gdje se uspaljeno poziva na povijesnu, ideološku ili nacionalnu pravdu, a već iza prvog ugla sve odlazi u sunovrat neuvjerljivosti, mutnih radnji i nemorala. Rasprava o takvim pitanjima ima malo ili nimalo, nitko nema tri čiste da preuzme društvenu inicijativu, a javne mržnje rastu.
Pirandellov komad nazvan je dramom apsurda, prvi put je izveden u Rimu 1921. godine, publika je napuštala predstavu vičući ‘ovo je ludnica’, i to kao da je pravi umjetnički prostor za Olivera Frljića. Kao i u Italiji u predvečerje fašizma, tako i u Hrvatskoj iz ove predstave ‘pokućstvo pleše’, a scenom se kotrljaju invalidska kolica, gomile proteza i sirotinjska mašina za šivanje. Zapravo u njoj nitko nije pošteđen: politička vrhuška uvjerava narod u demokraciju u kojoj su građani neslobodni, konzervativna desnica se kune u obitelj koja propada, a ljevica brani radnike koje je upravo iznevjerila. Glumci ove izvedbe, od Branke Trlin i Vilija Matule do Jerka Marčića, Borka Perića i Mije Anočić Valentić, kao i sijaset mlađih kolega, više su djelovali kao subverzivna umjetnička skupina nego kao profesionalni ansambl, što je svakako za pohvalu.
Frljićevih ‘Šest likova traži autora’ nije predstava za običnu publiku, ali je svi moraju vidjeti; nju će malo tko voljeti, ali se mnogi moraju s njom suočiti – ona predstavlja unikatni proizvod jer mnogi nemaju hrabrosti da se s njezinom temom uopće pozabave.
