Pirandello s onog svijeta
Da sam ja ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, poručuje Zlatko Hasanbegović sa stranica ‘Večernjeg lista’, zabranio bih predstavu Olivera Frljića ‘Šest likova traži autora’. Ali – evo neočekivanog obrata – ‘ne zbog političkih, nego zbog estetskih razloga’. Hasanbegović, nažalost, nije ravnatelj Kerempuha, ali nije ni bilo tko: bivši je ministar kulture i sadašnji član Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK-a, čovjek dokazanih kulturnih afiniteta i neskrivenih teatarskih ambicija. Mora da dobro zna o čemu govori kada se tako čvrsto drži estetskih kriterija. Nije on Marko Skejo koji je prošloga ljeta pozivao na izgon Frljića iz Splita, a da njegovu predstavu nije ni vidio; nije poput onih udovica ratnih veterana koje su tražile zabranu ‘Ministarstva ljubavi’ iako su za film samo usput čule. Ne: Zlatko Hasanbegović je uredno došao na Frljićevu zagrebačku premijeru, pažljivo pogledao izvedbu – sve od uvodnih scena u kojima njemu, biskupu Bogoviću, Željki Markić i ostaloj kleronacionalističkoj bratiji na ramena nabijaju svinjske glave, pa do završnih prizora, u kojima se fašisti strijeljaju – da bi na koncu novinarima iznio trezvene kritičke zaključke. ‘Žrtva i meta predstave nije ni biskup Bogović, ni ja, ni Željka Markić, kao ni hrvatska zastava’, protumačio je ugledni teatrolog Hasanbegović. ‘Žrtva i meta je samo jedna. Veliki Luigi Pirandello koji na onom svijetu sada žali jer nije oporučno zabranio Frljiću i njemu sličnima netalentiranim ekshibicionistima zloporabu svog opusa.’
Kako Hasanbegović zna za čim točno nesretni Pirandello na onom svijetu žali, ostalo je doduše nejasno. Otkud pisac uopće na onom svijetu – veliki Luigi Pirandello bio je, naime, podjednako velik ateist, pa za onaj svijet baš i nije naročito mario – također nije razjašnjeno. Zašto uopće gorljivo braniti autora koji u svojim tekstovima upravo autorsku instancu dosljedno dovodi u pitanje, Hasanbegović vjerojatno ponajmanje razumije. Ali zar je važno: Pirandello mu treba kao ‘veliki kazališni autor’ upravo zato što o autorstvu u kazalištu tako malo zna. A u kanonskom ugledu njegovih tekstova ionako vidi tek ključni dokaz – nešto kao opus delicti – protiv Olivera Frljića. Da u režiserskom čitanju nema ni ‘uporabe’ ni ‘zloporabe’ književnog predloška, da su tekstovi uvijek otvoreni suvremenim interpretacijama, da režija nije polje umjetničkih dozvola i zabrana: do Zlatka Hasanbegovića, estetičara i teatrologa, nije nažalost doprlo baš ništa od toga. Valjda zato uzaludno bježi u estetiku, misleći da tako može izbjeći politiku. Ali ne ide: čitava ta grozničava potraga za ‘velikim autorom’, mitskom figurom koja despotski kontrolira vlastite tekstove, dozvoljava i zabranjuje, prihvaća i odbacuje, samo je refleks Hasanbegovićeve ideologije. Novopečeni estetičar koji manijakalno traži velikog autora: prolupali političar kojem je i kazalište samo autoritarna politika.
Željezna zavjesa
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo upozoravali na nesretnu tendenciju domaće vizualne scene, na kojoj se pod plaštem raskošnih, korporativno sponzoriranih izložbi nerijetko skriva zadrto konzervativno prekrajanje bliske prošlosti: ‘Kada kultura slavi korporativni kapitalizam’ – dozvolite da neskromno citiramo sami sebe – ‘stvar opasno smrdi na revizionizam.’ Posljednji put zasmrdjelo nam je prije nekoliko dana, kada je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena izložba ‘Glas umjetnika’ pod patronatom Deutsche Telekoma. Zbirka predstavlja umjetnice i umjetnike iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, kojima je – zemljama, ne umjetnicima – zajedničko uglavnom to što je Deutsche Telekom već prodro na njihova tržišta. Ili, kako nas probranijim riječima obavještava službeni hrvatski internetski portal korporacije: ‘Zbirka Art Collection Telekom prikuplja radove umjetnika iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, čije suvremene scene ovdje nisu dovoljno dobro poznate; iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Gruzije, Mađarske, Kosova, Makedonije, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke, Turske i Ukrajine.’ Nakon što smo, dakle, između ostalog doznali i to da suvremena hrvatska scena u Hrvatskoj nije poznata, preostaje poslušati riječi jednoga od kustosa, Rainalda Schumachera: ‘Zbirka se fokusira na zemlje koje su do prije trideset godina bile iza željezne zavjese, koje su iskusile veliki društveni i politički eksperiment izgradnje komunističkog i socijalističkog društva, a potom i dramatične promjene kada je uveden kapitalistički sustav.’ Zanimljivo: šteta što je i netočno. Među 14 predstavljenih zemalja, naime, njih čak šest – Turska, uz pet ex-Yu država – nikada nisu bile iza željezne zavjese. Ali koga briga: iz perspektive bonskog sjedišta njemačke telekomunikacijske firme čitava se ta jugoistočna Evropa ionako trpa u isti koš poželjnih tržišta za isisavanje profita, a iz koša se onda povremeno izvadi poneki umjetnički artefakt da ga se pokaže zadovoljnim korisnicima mobilnih tarifa. Tada, eto, u Hrvatskoj doznamo da vlastitu umjetničku scenu ne poznajemo dovoljno, a i da nam je pretkapitalistička povijest izgledala drukčije nego što je se sjećamo. Zaboravimo povijesne zapise: bili smo iza željezne zavjese. U MSU-u, usput, ima i vrlo uspjelih radova mlađih umjetnica i umjetnika, pa nije da ne vrijedi ondje baciti oko. Samo prethodno valja dobro začepiti nos.
Stiže guru
Veliki uspjeh domaće oglašivačke industrije: Hrvatska udruga reklamnih agencija na svoj središnji godišnji događaj, Dane komunikacija u Rovinju, sredinom aprila dovodi Brada Parscalea, ključnog oglašivača u predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa. ‘Iz godine u godinu na festival dovodimo predavače koji pomiču granice’, oduševljen je predsjednik Uprave HURA-e Davor Bruketa, ‘a ove godine razgovarat ćemo s direktorom za digital Trumpove kampanje kojem su real time data i social response pomogli formirati političke poruke.’ Iza digitala, real time data, social responsea i ostalih hip figura marketinškog novogovora krije se relativno jednostavna činjenica: Brad Parscale je vrlo spretno iskoristio moćnu infrastrukturu društvenih mreža – prvenstveno Facebooka – kako bi predizborne poruke prilagođavao pojedinim biračima. Drugim riječima, mikrotargetiranje je doveo do maksimuma: njegovi su timovi raspolagali podacima koje Facebook prikuplja o svojima korisnicima, pa su različiti ljudi dobivali posve različite poruke, ovisno o tome kakvi su im interesi, stavovi i preferencije. Iz marketinške perspektive, riječ je o fantastičnom uspjehu; iz političke, stvoren je sustav komunikacije u kojem male skupine glasača ostaju zarobljene u vlastitim balončićima informacija, dok ništa drugo do njih ne dopire. Parscale pritom nije nezainteresirani poduzetnik koji je samo iskoristio dobru poslovnu priliku – na kampanji je, procjenjuje se, zaradio oko 100 milijuna dolara – nego je i dugogodišnji Trumpov pouzdanik koji već predano radi na promociji njegova reizbora: ‘Mislim da je taj čovjek do sada učinio više od bilo kojeg američkog predsjednika kojeg smo imali već dugi niz godina…’ U Rovinju će se hrvatska marketinška krema tako sresti s osobom koja otvoreno podržava i uspješno potpomaže osvjedočenog ksenofoba, ultrakonzervativca i mizoginog seksista na mjestu američkog predsjednika, ali teško da će im to naročito smetati. Oni će u njemu vidjeti marketinškog gurua, digital mastera i real time data inovatora: ne sumnjamo, ukratko, da će i social response biti sjajan.
Sjedinjene Alternativne Države
Ne vide svi, na sreću, aktualnog američkog predsjednika onako kako ga doživljava heroj hrvatskih marketingaša: ‘Trump je golema prevara, zli zbroj vlastitih nedostataka, lišen svega osim isprazne ideologije jednog megalomanijaka’, izjavio je u nedavnom intervjuu ‘New York Timesu’ pisac Philip Roth. Od Rothova stava zanimljiviji nam je ipak povod razgovora: sprema se TV-adaptacija njegova romana ‘Zavjera protiv Amerike’ (2004.), a radit će je skupa s Davidom Simonom, autorom antologijske ‘Žice’, sjajnog ‘Tremea’ i ‘Kronika Times Squarea’ (‘The Deuce’), koje su dobrim dijelom obilježile prošlogodišnju televizijsku sezonu. Nova će miniserija imati šest epizoda i to je manje-više sve što se za sada o njoj zna. Ali već je radnja predloška itekako zanimljiva: u ‘Zavjeri protiv Amerike’ Roth je izmaštao alternativnu povijest Sjedinjenih Država, u kojoj na predsjedničkim izborima 1940. Franklina Roosevelta nadmaši američki avijatičarski junak Charles Lindbergh, čovjek koji je u stvarnosti prvi preletio Atlantik, a usput i simpatizirao Hitlera. U romanu, Lindbergh s Führerom brzo sklapa sporazum, antisemitizam se širi SAD-om, započinju progoni Židova… Paralela s Trumpom brzo se nametnula – Lindbergh je bio član utjecajne izolacionističke organizacije America First Committee, Trump je u kampanji koristio slogan ‘America First’ – ali Simon i Roth brzo su je odbacili. ‘Između imaginarnog predsjednika Lindbergha i stvarnog predsjednika Trumpa razlika je u ugledu’, objasnio je romanopisac: ‘Lindbergh je, uoči događaja opisanih u ‘Zavjeri’, bio osvjedočeni američki junak.’ A Trump – ma što o tome njegovim biračima rekao Facebook – junak sasvim sigurno nije.
