Jedna od ključnih osobina Williama Shakespearea kao pisca jest što je tako ingeniozno znao proniknuti u najcrnju dubinu ljudske prirode, što je bez ostatka prozreo zakučaste meandre društvenih odnosa i što je tako brutalno pokazao kako funkcionira taj smrtonosni stroj koji se zove politika. Tako i jedna od njegovih najpoznatijih drama, ‘Kralj Rikard III’, nije samo priča o fizičkom i duhovnom bogalju koji se preko leševa želi domoći vlasti, već je to mračna studija o ljudima, praktički o svima nama do danas, koji se često kupamo u najrazličitijim gadostima kako bismo osvojili bilo kakav komadić vlastite sreće. Ovakva crna dijagnoza čovjekove naravi i naših odnosa, gdje ništa nije moguće bez krvi i patnje, bez sumnje je bila na umu i redatelju Aleksandru Popovskom kada je odlučio postaviti ovaj komad u Dramskom kazalištu Gavella. ‘Pravim politički triler za suvremenu publiku o procesu razvoja punokrvnog zločinca’, rekao je Popovski na dan premijere. Te večeri i nebo je sudjelovalo u pripremi za ovu predstavu: ledena kiša sručila se na Zagreb, a publika pristigla u teatar djelovala je kao skupina izbjeglica, koja unezvijereno čeka završni potop. Činilo se kao da je to bio metafizički znak s visina da će ono što ćemo vidjeti biti još puno ledenije od smrznutih lica premijerne publike.
Naravno, naslovnu ulogu Rikarda III odigrao je Ozren Grabarić sa svom raskoši svog glumačkog talenta, ponekad možda i pretjerano dominirajući scenom, no bitno za čitavu priču jest da su i drugi likovi bili beskrajno važni. Nikada se Rikard III ne bi domogao vlasti da mu oni u tome nisu pomogli i nikada njegovo smrtonosno mešetarenje ne bi uspjelo da se nije okoristio spletkama koje su pleli drugi. Na ovom mjestu Shakespeare zaista postaje naš suvremenik, a gledajući Grabarića ošišanog do glave i u crnim (vojničkim) hlačama, kao i napudrane ‘dužnosnike’ oko njega, publika je morala automatski pomisliti na sve one tipove iz domaćeg dvorišta koji čas javno prijete, a čas drže ruku na srcu i kunu se u svetinje Nacije, Vjere i Ideologije. Ili kako kaže sam Grabarić o aktualnosti predstave: ‘Ona govori o našem vremenu u kojem gledamo uspon častohlepnih, beskrupuloznih i nekompetentnih vladara, ne samo kod nas i u našem susjedstvu, nego i u najrazvijenijim državama svijeta.’
Ipak, redatelj Popovski nije se zadovoljio predstavom na tzv. prvu loptu, pa najveća snaga ove izvedbe leži u dijaboličnom mraku iz kojeg izlaze njezini junaci i u koji mora pogledati i publika kako bi sama sebi postavila neka pitanja. Na bezbojnom svilenom platnu, koje kao mrena dijeli gledalište od pozornice, Popovski poput biblijskog proročanstva ispisuje dijelove Shakespeareovog komada, dok muzika Marjana Nećaka sugerira da će nam se zlo koje tako lake ruke činimo vratiti kao nesreća kozmičkih razmjera. Na stepeničastoj praznoj sceni, na kojoj se uz prijevaru dolazi ili silazi s vlasti, istaknuli su se glumci Andrej Dojkić, Sven Šestak, Dijana Vidušin, Živko Anočić, Bojana Gregorić Vejzović, Martina Čvek, Sven Medvešek i drugi, ne želeći biti tek prolazni gosti Rikardovog krvožednog ludila, već punokrvni sudionici pakla koji su sami stvorili.
U finalu Rikard III umire pokošen rafalima svojih protivnika, ispod krvavog sunca vlastitih ambicija, koje djeluje kao atomska gljiva naših današnjih strahova, a publika osjeća da kada se utišaju bubnjevi nezadovoljnika, na prijestolje će se zasigurno popeti netko drugi. Noć nad Zagrebom i dalje je bila ledeno hladna, a mi smo otišli s ove predstave s mišlju kako nakon svih tirana, ratova i revolucija jedino neka vrsta unutarnjeg čovjekovog prevrata još nije obavljena. Ili kako je netko rekao: bit će nam bolje kada mi budemo bolji.
