S renomiranim makedonskim kazališnim redateljem Aleksandrom Popovskim, kojega jednako hvali publika s ovih prostora kao i teatri evropskih metropola, razgovaramo o njegovoj umjetničkoj poetici, angažiranom teatru i političkoj situaciji u Makedoniji.
Posljednjih godina stalno ste na putu. Gdje je vaš dom?
To pitanje sam sebi često postavljam i zato mi je najlakše odgovoriti da je moj dom u kazalištu u kojem trenutačno radim. U posljednje vrijeme razmišljam da spustim kofere i da se negdje zaustavim, ne zato što sam umoran nego zato da s nekim podijelim svoje sada već veliko iskustvo. Svoju prvu predstavu u inozemstvu radio sam u Danskoj 1997., kada sam imao 27 godina. Od tada je prošlo 20 godina za kojih sam radio, ne računajući zemlje regije, u Turskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Italiji, Austriji i Švedskoj. Zato sam prije nekoliko godina konkurirao za ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih, sa željom da drugima pokažem ono što se u tim koferima nakupilo…
Ono što papa govori pokazuje da se tolika bagra skupila na drugoj strani, koja promovira Crkvu i kune se u Boga, da je on morao postati urbani ljevičar i demokrat kako bi obranio prave vrijednosti
Rođeni ste i odrasli u Makedoniji, ali u svojoj rodnoj zemlji najmanje radite?
Mislim da u Makedoniji nisam radio deset godina. Moja zadnja predstava, ‘Život Molierea’ Mihaila Bulgakova, bila je komentar na ono što se u Makedoniji događalo i moje neslaganje s onim što su tada radili ljudi na vlasti. Imam zaista veliko iskustvo s prilikama na ovim prostorima i zato mogu reći da je situacija svugdje vrlo slična. Upotrijebio bih izraz ‘demokratura’ koji je izrekao Bernar-Anri Levi, a koji je nedavno napadnut u Beogradu. Radi se o diktaturi koja je izabrana na izborima i ako bih se ograničio na Makedoniju, onda je ona primjer koliko jedno društvo može postati devijantno kada zakoni prestanu da funkcioniraju i kada umru institucije.
Što se zapravo događa u Makedoniji, zemlji iz koje stižu dramatične vijesti?
Suština je u tome da je Makedonija postala zarobljena država u punom smislu tog izraza. Dogodili su se potpuna okupacija institucija od strane vladajuće stranke koja je sada na odlasku, korupcija, zlouporaba policije radi prisluškivanja više od dvadeset hiljada građana, kontrolirano sudstvo i doslovno sve što pojam zarobljene države obuhvaća. Godinama smo na to upozoravali, ali međunarodna zajednica nije reagirala i dopustila je ugrožavanje demokracije radi prividne stabilnosti. Makedonija se činila malom i nevažnom zemljom koja ne bi mogla ugroziti regiju. Danas je sve to izašlo na svjetlo dana, reakcije su žestoke i možemo se samo nadati da nije prekasno, jer je organizam zakona i institucija razoren.
Nema mira bez pravde
Prije 20 godina režirali ste predstavu ‘Balkan nije mrtav’ s dosta vjere u budućnost…
Devedesete godine u Makedoniji, u odnosu na današnju stvarnost, izgledale su optimistično jer je postojao neki privid da možemo da mijenjamo svet. Svi smo mislili da možemo da kreiramo nove zemlje koje su stvorene, bez obzira na ratove i ljude poput Miloševića. Danas, poslije gomile većih i manjih revolucija koje smo napravili u Makedoniji i drugdje, imamo osjećaj da nemamo nikakav utjecaj na svijet oko sebe i da ga teško možemo mijenjati. Prije četiri godine u Makedoniji je priveden novinar Tomislav Kezarovski zbog teksta koji je napisao. Uz naoružane policajce, najstrože mjere osiguranja i s lisicama na rukama strpan je u zatvor na dvije godine. Nedavno je čovjek koji je tukao ženu u skupštini, što je vidio cijeli svijet u direktnom TV prijenosu, priveden s cigaretom u ustima, rukom u džepu i s dva policajca iza sebe… Današnja Makedonija je zaista sama sebi postala dovoljna, kao što priželjkuje njezina desnica, umjesto da se u njoj poštuju zakoni i evropske vrijednosti.
Kao što kaže Roberto Zuko u istoimenom komadu: ‘Samo pusti krv i svi će te vidjeti.’ To je ono do čega smo došli, ali svijet nije napravljen samo od toga. Zato ja tražim kazališne forme putem kojih se mogu obratiti ljudima
Rekli ste u jednom intervjuu da su ‘političari kradljivci našeg života’. Kojem političaru u Makedoniji se danas može vjerovati, šefu VMRO-DPMNE-a Nikoli Gruevskom koji je do sada bio na vlasti ili Zoranu Zaevu, lideru SDSM-a koji je dobio mandat za sastav nove vlade?
Makedonska situacija je delikatna i ipak različita u odnosu na recimo situaciju u Hrvatskoj: na nju treba gledati kao na feudalni sistem, obiteljski biznis ili nešto slično turskom pašaluku. Nakon deset godina vladavine VMRO-DPMNE-a teško je reći tko je u Makedoniji ostao u opoziciji, tko je pobjegao i kakvi su stvarni kapaciteti kvalitetnog političkog života. Prethodna vlast je napravila svoju vojsku poluobrazovanih ljudi, kao što je nekada radio Čaušesku u Rumunjskoj, i u javnosti je nastao velik ponor. Kao Diogen, danas svijećom treba tražiti čovjeka u Makedoniji, jer je velik broj umjetnika rastjeran, a profesori fakulteta su završili u sramotnoj situaciji. Otkako je Zoran Zaev objavio razgovore koje je vlast prisluškivala, postalo je jasno na koju stranu treba stati. U Makedoniji je zaista postalo glavno pitanje, izvan stranačkog i političkog opredjeljenja, treba li braniti kriminal ili se boriti protiv njega, jednako kao i protiv strahovlade režima.
Kako se u takvoj situaciji može očekivati da će opozicija, koja je s vrlo tijesnom većinom pobijedila na izborima, napraviti značajnije političke promjene?
Ono što je dobro u Makedoniji jest da se u ovih deset godina izrodio jedan neformalni civilni pokret, koji ne pripada opoziciji i u koji ubrajam i sebe, ali koji je toj opoziciji dao podršku. Suradnja ove dvije strane jako je važna. Naime, bitno je da su i opozicijski političari i građani potrebni jedni drugima kako bi svi zajedno redefinirali institucije zemlje i ponovno pokrenuli naše društvo. Tako nešto bi bilo dobro za sve, za lijeve i desne, za Makedonce i Albance, jer bi svi dobili pravičniji sistem. Glavni slogan na demonstracijama protiv bivše vlasti glasio je ‘Nema mira bez pravde’, što je i Hamletova rečenica da se ne može smiriti dok se ne zadovolji pravda.
Postoji li realna opasnost od sukoba etničkih Makedonaca i Albanaca i destabilizacije Makedonije kao države?
Čitava ta priča vezana je, naravno, uz Kosovo, Albaniju i Srbiju, ali ona počiva na zamjeni teza: umjesto teze ‘držite lopova’ podmeće se ona ‘držite Šiptara’. To se radi zato da bi se pažnja javnosti skrenula s bitnog – držite lopova. Na ovu pogrešnu tezu se, naravno, savršeno nadovezala Srbija: kada gledate srpsku štampu, svi napisi o Makedoniji su pogrešni, čak je i ‘Jutarnji list’ u jednom trenutku napisao tekst s potpuno krivim informacijama. Otprije je poznato da određeni krugovi u Makedoniji plaćaju srpsku štampu koja operira dezinformacijama. Vlast je već dva puta pokušala da izvede vojnu intervenciju, uvede izvanredno stanje i pohapsi neistomišljenike: prvi put prošle godine u Kumanovu i sada s nasiljem u skupštini. To je isto učinio i Erdogan u Turskoj. Što se tiče Albanaca, njihov najveći problem su albanski političari: Ali Ahmeti, predsjednik Demokratske unije za integraciju (DUI), ponizio je i prisilio albanski narod u Makedoniji da glasa za sadašnjeg predsjednika Georgija Ivanova, koji sada pravi najveće probleme. S novom vladom sve će to završiti: čitav politički život mora se iznutra pročistiti da bi nam svima bilo bolje. Makedonski problem je danas intraetnički: građani protiv korumpirane vlasti, a ne Makedonci protiv Albanaca i obratno.
Predstavu ‘Hamlet’ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu radili ste s tezom da se zlo uvijek ciklički vraća. Kakva je onda šansa za političku emancipaciju u stvarnom političkom životu?
Ja sam izabrao glumca Nebojšu Glogovca za ulogu Hamleta, koji je prošao mnoga iskustva, uključujući i ono na prošlim izborima u Srbiji kada se priključio političkoj opciji Saše Jankovića koja je izgubila. Danilo Kiš u ‘Grobnici za Borisa Davidoviča’ kaže da su stari Grci svima onima koji su stradali od mača diktature gradili specijalne ‘grobnice duše’. Vjerujem da su to važne stvari: koliko god čovjek djeluje slab i nemoćan, on duboko u sebi ima empatiju prema drugome, potrebu da pomogne i želju za pravdom. To vrijedi za Skoplje, za Zagreb gdje su ljudi na demonstracijama podrške za kurikularnu reformu pjevali ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’ i za sva druga mjesta. Takve stvari ostaju upisane i pohranjene negdje u memoriji i izaći će na površinu u vrijeme krize, za potrebe neke vrste liječenja duše.
Ali u ovo vrijeme globalne krize na površinu je isplivao Donald Tramp?
Da, danas je ostalo još jako malo pisaca i umjetnika na sceni, dok ljudi čitaju što je Tramp napisao na Tviteru: taj val ne možemo spriječiti, on će proći i razbit će se o zemlju. Mislim da je Tramp dosta pomogao pozitivnim promjenama u Evropi, kao što i moji prijatelji u Engleskoj, šokirani Bregzitom, govore ‘platit će ovi starci koji su nam sve ovo priredili’. Bulgakov kaže: slijedi osveta svetaca. Radi se o tome, da se vratimo Hamletu kako ga ja vidim, da će ti upisani atomi duše kad-tad pronaći način kako da se materijaliziraju i prepoznat će formu kroz koju će djelovati.
Šaljite sve u kazalište…
Režirate ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’ u Novom Sadu, gradu u kojem su konzervativci nakon dugo vremena ponovno na vlasti?
Prvi put radim u mađarskom teatru u Novom Sadu, koji mi djeluju kao mala obitelj ljudi koji žive zajedno. Ono o čemu mi pričamo nije vrijeme diktatura i revolucionara koji bacaju bombe, nego je to pitanje kako da sačuvamo ljudsku biografiju u praznoj grobnici, što smatram daleko vrjednijim od spomenika u Makedoniji koji prikazuju ljude s mačem ili revolverom. Važan mi je puno dublji tip simbolike: danas kada nekome želite da pomognete, shvaćaju vas kao budalu, ali mislim da takve vrednote nisu potpuno izbrisane. Ljudi će ponovno osjetiti potrebu za nečim takvim.
Ovidijeve ‘Metamorfoze’ u Beogradu ste radili s idejom da ljubav pomjera planine. Čini se kao da danas sebičnost pomjera planine. Jednim pritiskom na enter možete na ulicu baciti recimo 40.000 radnika Agrokora…
Prepustili smo ogroman dio našeg prostora, vulgarno rečeno, politici i političarima. Danas ako nisi angažiran na način kako to odgovara politici, ne postojiš. Kao što kaže Roberto Zuko u istoimenom komadu: ‘Samo pusti krv i svi će te vidjeti.’ To je ono do čega smo došli, ali svijet nije napravljen samo od toga. Zato ja tražim kazališne forme putem kojih se mogu obratiti ljudima. Ono što se danas zove angažirano kazalište dosta je agresivno angažirano, na način da šalje vjetar u jedra takvoj politici: oni koji nas gledaju ionako su za nas, dok mi sa scene vičemo na tu publiku, a ne na one koji bi to trebali da čuju i koji ne dolaze na takve predstave. Na taj način plašimo sami sebi i zatvaramo se u sebe.
Koja je dobra forma angažiranog kazališta?
Ima jedna anegdota kada su pitali rabina smiju li ljudi ići u kazalište. Što je to, pitao je rabin. Pa to je jedna dvorana u kojoj neki ljudi nešto predstavljaju drugim ljudima i sve to traje dva-tri sata. Što radi publika? Psuje li, tuče se i ubija? Ne, publika mirno sjedi i gleda predstavu. Onda sve šaljite u kazalište, kaže rabin. To je ključno: ljudi su na sigurnom i dobri su kada su kazalištu i tamo kvalitetno provode vrijeme. Kada bih mogao da vodim neko kazalište, napravio bih samo klasični repertoar s velikim predstavama, s predivnim dekorom, kostimima i puno glumaca. Takve predstave djeluju puno bolje na ljude i s njima bismo dobili i one koji nikada ne odlaze u kazalište.
Ipak, rekli ste da je danas potreban Hamlet na ulici. Kako će se on suprotstaviti ovoj generaciji potpuno sivih političara?
Vjerujem da će se u naše vrijeme pojaviti individualci, kao što se uvijek pojavljuju, sa snažnom idejom, koji će djelovati, ne nužno politički, u svojim sredinama i profesijama i oko kojih će se okupljati ljudi. Znate li tko je najzanimljiviji čovjek današnjice? Papa. Njemu vjerujem i fasciniran sam njime, iako nisam religiozan niti me je Vatikan ikada zanimao. Ono što on govori pokazuje da se tolika bagra skupila na drugoj strani, koja promovira Crkvu i kune se u Boga, da je on morao postati urbani ljevičar i demokrat kako bi obranio prave vrijednosti. Ljudi budućnosti neće doći iz područja politike nego iz područja kreacije: to će biti oni koji će ‘otvoriti put prema nebu’, kao što kažu junaci predstave ‘Metamorfoze’. Dokle god budemo govorili o crvenima i crnima, o muslimanima i zapadnjacima, ostat ćemo prikovani uz zemlju; onaj tko će početi govoriti o novim svjetovima, bit će nada budućnosti.
