Nedugo nakon odlaska Tomislava Kurelca, još jedan istaknuti pripadnik filmofilske generacije afirmirane šezdesetih godina, Petar Krelja, napustio je ovaj svijet. Za razliku od Kurelca, Krelja nije bio općepoznato televizijsko lice niti je bio stalni kritičar visokotiražnog magazina; njegovi mediji bili su radio i stručni časopisi. Također, za razliku od dvije godine mlađeg kolege koji je režirao desetak TV-drama, Krelja je bio ekstremno plodan filmski i televizijski autor čiji se kinoopus sastoji od pedesetak filmova, a ono po čemu je specifičan u povijesti hrvatske kinematografije jest da je paralelno, s podjednakim angažmanom i uspjehom, desetljećima razvijao filmsko-kritičarski i filmsko-autorski opus.
Zapravo, u javnosti je vjerojatno najpoznatiji bio kao dugovječni urednik specijaliziranih filmskih emisija na Radio Zagrebu (poslije Hrvatskom radiju) te kao autor dugometražnog igranog filma "Vlakom prema jugu", njegova vjerojatno najboljeg igranog ostvarenja. Kao urednik ostavio je velik trag vješto koncipiranim i vođenim emisijama. Kao kritičar, inače specijalist za francusku kinematografiju, ali i ljubitelj klasične američke naracije, bio je spoj tolerancije i oštrine – nije skrivao nezadovoljstvo filmovima koji mu se nisu sviđali, ali rijetko kad je bio nemilosrdan. Kao filmski autor, najznačajniji je kao režiser i scenarist dokumentarnih radova, onog sržnog i najvrednijeg od cjelokupna njegova djelovanja. Srce pak tog obimnog dokumentarnog opusa bili su duboko humanistički filmovi različitog tematskog usmjerenja: od onih o neprivilegiranoj djeci do portreta kreativnih žena.
Ono po čemu je Krelja specifičan u povijesti hrvatske kinematografije jest da je paralelno, s podjednakim angažmanom i uspjehom, desetljećima razvijao filmsko-kritičarski i filmsko-autorski opus
Praktično filmsko djelovanje Petar Krelja započeo je 1967. kao asistent režije na kultnom dugometražnom debiju Eduarda Galića "Crne ptice". Dvije godine potom bio je asistent Anti Peterliću na njegovom jedinom kinofilmu "Slučajni život", u pisanju čijeg je scenarija također pomogao, da bi iste godine ostvario i vlastiti autorski debi dokumentarcem "Ponude pod broj…". U njemu je odmah demonstrirao interes i empatiju za ljude s društvene margine, u tom slučaju one koji su tražili stan, zaposlenje, ljubavnog partnera putem novinskih malih oglasa. Uslijedile su etnografske "Coprnice" (1971.), snimane u rodnoj Podravini Kreljine cjeloživotne družice i suradnice Vesne, u kojima je pokazao razigrano-ironičnu stranu svoje prirode, a koja je godinu poslije kulminirala u prvom njegovom remek-djelu "Recital".
Bila je riječ o svojevrsnoj varijaciji na Papićev godinu ranije realiziran dragulj "Mala seoska priredba", samo što je Krelja izravno dirnuo u svetinju socijalističke Jugoslavije, Dan Republike. Riječ je, naime, o svečanoj proslavi glavnog državnog praznika u seoskom domu kulture, gdje se provincijski imitira pompoznost "velegradskih" manifestacija. Da stvar bude zanimljivija, maloljetni učenici i učenice zapravo su "zanatski" dobri u svojim (zahtijevano patetičnim) recitacijama, a širi, neprikazani, ali podrazumijevani ideopolitički i društveni kontekst ono je što čitavu situaciju čini grotesknom. Pri tom režiser, oslonjen na kameru klasika Nikole Tanhofera umjesto onu svog stalnog suradnika Ivice Rajkovića, nije inzistirao na tzv. autorskim kadrovima u užem smislu riječi, nego je "neutralno" bilježio zbivanja puštajući da spomenuti kontekst odradi svoje. Nije stoga čudno da film javno nije prikazan sve do 1992.
Poigravanje i ironija obilježje su i naslova "Splendid isolation" iz 1973., u kojem se kontrapunktiraju prizori iz prenoćišta za beskućnike i obližnjeg elitnog hotela Esplanade. To je valjda shvaćeno kao rugalačka društvena kritika te je i taj film do '92. ostao bez prava javnosti, što je manja šteta jer, ruku na srce, idejno je predvidljiv, a pritom nije ni najvještije sklopljen. Nove vrhunce Krelja je postigao trima ostvarenjima o djeci – "Povratkom" (1975.), čija protagonistica, djevojčica Milka, pokušava pobjeći iz disfunkcionalnih obitelji rastavljenih roditelja tetki u Njemačku, "Prihvatnom stanicom" (1977.) gdje je u bijegu dječak sličnih nježnih godina, te "Vremenom igre" (1977.) u kojem se prati kako vrijeme provodi djevojčica Nevenka nakon što ostane sama u stanu jer joj je majka otišla na posao. U sva tri riječ je o djeci žrtvama obiteljskih i društveno-ekonomskih okolnosti, no djeci koja su aktivna, poduzetna, reklo bi se neslomljiva duha. Pri tom u prva dva ostvarenja, pored dječjih protagonista često snimanih u efektnim krupnim planovima, osvajaju i ekspresivni roditelji – u prvom otac kavanski filozof i, danas bi se reklo, slem pjesnik, u drugom majka koja iskreno priznaje da ima previše posla da bi mogla cijelo vrijeme paziti na svog sina. Treći, "Vrijeme igre", ima pak samo lik djevojčice prepuštene samoj sebi i Cesarićevoj pjesmi "Slap" koju napamet ući za školu, a maestralni kadrovi Ivice Rajkovića i melankolična glazba Arsena Dedića te puste usamljeničke sate pretvaraju u najpoetičnije prizore Kreljina opusa.
U osamdesetima je Pjer, kako su ga zvali prijatelji, počeo portretirati ženske likove u rasponu od tada mlade Slavenke Drakulić ("Na primjeru mog života", 1984.) do starica koje se bave glazbom ("Mariška band", 1986.) i slikarstvom ("Kovačica", 1990.), redom polučujući iznadprosječne filmove. Vrhunac tih portreta svakako je "Na primjeru mog života", koji se sav sastoji od govora Slavenke Drakulić u kameru, no protagonističino lice toliko je ekspresivno, a njezine riječi toliko sugestivne da ništa više i nije potrebno. Tim prije što je ono što govori razorna kritika navodno vrhunski humanog i solidarnog društva socijalističke Jugoslavije na primjeru zdravstvenog sustava te države. Kreljini otvoreno društveno-kritički filmovi uključivali su i radništvo ("Treća smjena", 1981., "32 nadnice", 1987.), a vrhunac njegova bavljenja radničkom klasom vjerojatno je žilnikovski beskompromisan prikaz posljedica obustave rada labinskih rudara u naslovu "Poslije štrajka" iz 1988. Rat devedesetih opskrbio je marljivog i darovitog autora, tad već neupitnog dokumentarističkog klasika, novim temama prognaništva, izbjeglištva i svakojakog stradanja, a iz tog vremena posebno se pamte filmovi "Na sporednom kolosijeku" te "Zoran Šipoš i njegova Jasna" (oba 1992.).
Za razliku od Krste Papića i Zorana Tadića, sjajnih dokumentarista koji su ostvarili i relevantan igrani opus, Krelja na igranom filmu nije bio toliko dojmljiv, premda je u dva navrata ("Godišnja doba", 1979., "Stela", 1990.) u igranu formu prebacio svoje dokumentarističke interese o domskoj djeci i mladima. Mozaično strukturiran i golikovski intoniran "Vlakom prema jugu" (1981.), sa sjetnom naslovnom muzičkom temom Arsena Dedića, te grozničava obiteljska drama "Ispod crte" (2003.) jači su dio tog malog opusa.
Istovremeno blag i energičan, sofisticiran i iskričav, nadasve komunikativan, Petar Krelja, neizostavno u društvu supruge Vesne, bio je rado viđen na filmskim zbivanjima koja su pomno i neumorno pratili, a taj neuništivi par, s Pjerom kao kormilarom, odgovoran je za niz antologijskih dokumentarnih radova po kojima će ovaj pulski Zagrepčanin biti najviše pamćen.
