Jedina zemlja (r: Basel Adra, Yuval Abraham, Rachel Szor, Hamdan Ballal) (2024.)
Nagrađen na Berlinaleu, film "Jedina zemlja", koji je zbog propalestinskog aktivizma naišao na instruirani otpor svjetske zajednice i neočekivano postavio dokumentarac u središte diskusije, odnedavno je u distribuciji. Na njegovu se tretmanu reflektirala sva iracionalnost ukopanih pozicija, kao i urušavanje prostora argumentirane polemike. No, ujedno se pokazalo nepobitnim da je svaka festivalska programska odluka, baš kao i ona žirija, nužno politička, sve ako je i naizgled objektivna, prema čemu se negodovanje iskazuje samo u slučaju oponiranja prevladavajućoj struji, odnosno, u ovom slučaju, konsenzualnom pristajanju uz opresora. Niti je publika pasivni promatrač, niti je kultura neutralna.
"Jedina zemlja" rezultat je rada palestinsko-izraelskog kolektiva, čiji koncept i početak snimanja sežu u 2019., da bi mu aktualna situacija namakla novu vizuru. Kolektiv dokumentira i prokazuje mehanizme izraelskih zlostavljačkih praksi, diskriminatornih politika i zatiranja ljudskih prava, usađenih duboko u sve strukture društva. Trenutni genocid stoga možemo promatrati kao godinama pripremanu eskalaciju. Niz necenzuriranih prizora društveno poticanog nasilja, očitog i kroz različit tretman protagonista uvjetovan etničkom pripadnošću, u publici jednako izaziva nelagodu, kao i prepoznavanje uvijek istih obrazaca odnosa moći, segregacije i odbacivanja prema nacionalnom ključu. Film je danas bitan uvid u pozadinske odnose ratnog stanja, rezultata sistematiziranog nasilja u trajanju od više od pola stoljeća. Sve ako i sami protagonisti uporabu filma u političkoj borbi smatraju naivnom, on ostaje bitan alat razbijanja predrasuda i osvješćivanja razmjera prešućivane katastrofe.
Šutnja razuma (r: Kumjana Novakova) (2023.)
U zagrebačkom Dokukinu sljedeći će se tjedan prikazati nagrađivani film "Šutnja razuma" makedonske redateljice Kumjane Novakove, eksperimentalno-dokumentarno istraživanje kolektivnih ratnih trauma. Riječ je o ostvarenju koje počiva na suočavanju s nasilnom prošlošću i čiji ciljevi također nadilaze one estetske. Redateljica slobodno dostupni arhivski materijal naknadno preslaguje i preispituje, puneći prazna mjesta kolektivne memorije. Međutim, intervencijama u sliku, uznemirujućim zvukovima i korištenjem amaterskih snimaka, gledateljevu percepciju zamagljuje, dezorijentira i ruši uspostavljenu ravnotežu unaprijed danih uloga. Distorziranjem slike i zvuka na formalnoj se razini sprječava intelektom potaknuta distanca, da bi se uvlačenjem u film potakla tjelesna reakcija apsolutne potresenosti. Materijal koji Kumjanova koristi preuzet je iz arhiva međunarodnog suda koji je prvi procesuirao zločine masovnog silovanja žena u Foči i konačno prepoznao silovanje kao oblik mučenja, prekinuvši dotadašnju retoriku njegova shvaćanja kao ratne prakse. Tretman ratnih abominacija tiče se naposljetku svih nas, baš kao i način na koji povijesno pamćenje održavamo.
Solastalgia (r: Violeta Mora) (2022.) i Mafifa (r: Daniela Muñoz Barroso) (2021.)
U aktu suradnje kao direktnom izrazu zagovaranih uređivačkih politika, Dokukino, naše jedino specijalizirano kino, i inicijativa Unseen, orijentirana na promišljanje konotacija konteksta prikazivanja, 16. listopada u klopu programa "Mikrosusreti – Unseen & Dokukino: Slika potrage" organiziraju projekciju kratkog filma "Solastalgia" Violete Mora i dokumentarac Mafifa Daniele Muñoz Barroso. Filmove je pritom nužno promatrati unutar širih odrednica, uvjetovanih organizacijskom strukturom. Unseen funkcionira kao alternativno (gerilsko) kino koje projekcije donosi izvan tradicionalnih mjesta, prebacujući fokus na prostorno uvjetovanje čina gledanja, živo iskustvo iz kojeg se kondenzira atmosfera međusobne razmjene, podrške i upotpunjavanja zatečenih značenja. Činjenica da nezavisna kina nestaju upozorava na neumoljivost promjena nekad samorazumljivih odnosa, a inzistiranje na programskim konceptima utemeljenima na malim kinematografijama upućuje na važnost njegovanja i premreženost antikolonijalnih, feminističkih i antifašističkih stavova, podsjećajući istovremeno na razorne posljedice njihove negacije.
