Kopenhaški CPH:DOX jedan je od najvećih festivala dokumentarnog filma na svijetu. Na ovogodišnjem izdanju, koje je održano od 13. do 24. ožujka, prikazano je više od 200 filmova, od kojih je 84 bilo svjetskih premijera, a ovogodišnje tematske sekcije bile su posvećene politici tijela te geopolitici i sporovima oko teritorija. CPH:DOX zastupa stajalište da bi filmski festival trebao biti kulturna manifestacija koja se fokusira na najvažnija pitanja i probleme našeg vremena.
Film koji intrigira svojom temom je "Daughter of Genghis" Kristoffera Juela Poulsena i Christiana Alsa o 33-godišnjoj Gerel Byambi, samohranoj majci, šamanki, vođi nacionalističke, isključivo ženske "feminističke" bande koja se bori za rasno čistu Mongoliju (!). Misija im je zaštititi Mongolke od "prodaje tijela strancima", uglavnom Kinezima, koji drže bordele, rudnike i "sve uništavaju". Gerelina organizacija zove se Bijela svastika, s tim da tvrde da je svastika drevni mongolski simbol i da u ovom slučaju nema veze s nacizmom, što im je pomalo teško povjerovati s obzirom na to da im je službena misija zaštititi mongolsku krvnu liniju i održati je "čistom". Praksa im se sastoji u tome da lociraju bordele, upadaju u njih, maltretiraju radnice i zovu policiju. Kako se sama protagonistkinja sve vise refokusira na osobne i obiteljske probleme, a sve manje na aktivizam, tako i film u drugoj polovici više prikazuje njezino preživljavanje u bijednim uvjetima, nego akcije i političke diskusije.
Pripovijedajući o republikanskoj enklavi New Lodge u Belfastu, "The Flats" Alessandre Celesije, dobitnik glavne nagrade DOX:AWARD, tematikom i estetikom podsjeća na najbolje od britanskog socijalnog realizma i remek-djela Kena Loacha i Mikea Leigha
Film "The Flats" redateljice Alessandre Celesije, dobitnik glavne nagrade DOX:AWARD, također u prvi plan stavlja političku dimenziju i studiju ideologije – dok je u slučaju "Daughter of Genghis" to unikatan prikaz nekoherentnog, suludog i apsurdnog mongolskog naci-pseudofeminizma, "The Flats" se bavi sjevernoirskim republikanizmom. Socijalna tematika u slučaju prvog filma ispala je donekle kao "opće mjesto" – pomalo prespora i nedorečena priča o siromaštvu i svakodnevnom preživljavanju – dok je kod "The Flats" puno bolje i organskije integrirana u film. Priča je to o republikanskoj enklavi New Lodge u Belfastu, o jednom od onih turobnih brutalističkih socijalnih stambenih naselja gdje su dilanje drogom, oružje i obiteljsko nasilje dio svakodnevnog života i gdje svi sanjaju o bijegu.
Hodnike oronulih nebodera kao da još opsjedaju duhovi tridesetogodišnjeg konflikta između lojalista i republikanaca, takozvanih The Troubles ("Nevolje"), koje su službeno okončane 1998. nakon što je ubijeno 3.500 ljudi. Upoznajemo Joea, republikanskog aktivista koji citira svog heroja Bobbyja Sandsa: "naša osveta bit će smijeh naše djece". Bobby Sands bio je "lijevi nacionalist" i socijalist, a tragove takvih pomalo neočekivanih saveza i fuzija između različitih političkih opcija, simpatija i ideologija pronalazimo svuda po kvartu: miješaju se nacionalistički i ljevičarski grafiti, murali Che Guevare stoje tik do katoličkog svetišta u kojem se moli krunica, bakica nosi "palestinku"... Svi su protagonisti odgajani u duhu irskog republikanizma i specifičnog mitosa, s pričama o otporu, prosvjedima, štrajkovima glađu i mučeništvu.
Joe pripada generaciji sredovječnih sjevernoirskih muškaraca iz radničke klase koji su pogođeni samoubojstvima, drogama i alkoholom te "boli o kojoj se ne govori", koju nose iz djetinjstva. Najsnažniji trenuci u filmu su oni emotivni, gdje se Joe otvara i konačno progovara o patnji koju nosi u sebi, o obiteljskim tragedijama i gubicima. Kao devetogodišnjak prvi put u neredima baca plinsku bombu, a s deset godina ostaje bez strica, kojega ubijaju lojalisti. Glavninu filma čine razgovori između likova, poglavito između Joea i psihologinje, a oni su povremeno prošarani snimkama povijesnih vijesti, vinjetama iz svakodnevnih života stanovnika, i kratkim "blic" scenama koje u stilu dokudrame rekreiraju i uprizoruju Joeova sjećanja iz djetinjstva. Film ne samo tematikom nego i estetikom podsjeća na najbolje od britanskog socijalnog realizma i remek-djela Kena Loacha i Mikea Leigha.
"Daughter of Genghis" – unikatan prikaz mongolskog naci-pseudofeminizma
CPH:DOX je eksplicitno fokusiran na "goruće" suvremene probleme, tako da je ovogodišnje izdanje ponudilo čak sedam filmova o Izraelu i Palestini, od kojih ćemo ovdje spomenuti dva. "Israelism" u režiji dvojca Erin Axelman i Sam Eilertsen izrazito je relevantan film za razumijevanje trenutne situacije u Izraelu i Gazi koji progovara o židovskom identitetu i hrabrosti mladih propalestinskih židovskih aktivista. Dvoje mladih američkih Židova, Simone i Eitan, odgojeni su da bezuvjetno vole, brane i zagovaraju Izrael. Eitan se pridružuje izraelskoj vojsci, a Simone promovira Izrael po sveučilišnim kampusima u Americi kao dio izrazito aktivne i dobro organizirane proizraelske zajednice. Međutim, kada otputuju u Izrael i Palestinu i svjedoče situaciji na terenu i represiji i nasilju nad Palestincima, nešto se u njima slama. Susreću Palestince, koje su prethodno potpuno dehumanizirali i zamišljali uglavnom kao krvoločne antisemite i teroriste, i prvi put ih vide kao ljudska bića. Pridružuju se pokretu mladih američkih Židova koji se solidariziraju s Palestincima i protive izraelskom militarizmu.
Simone i Eitan nikada nisu diskutirali o Palestincima u školi, a Izrael im je bio predstavljen kao da je bio, prije svoga utemeljenja, nenaseljena prazna pustoš (česta floskula: "zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje"). Ideologija koja se promovira po mnogim židovskim školama nalikuje onoj "krvi i tla" ("čitava zemlja je samo naša"). Studenti ponavljaju propagandu o "jedinom slobodnom i demokratskom mjestu na Bliskom istoku". Židovski aktivisti unatoč svim treninzima i seminarima nisu znali ništa o problemu okupacije dok ih s njime nisu suočili propalestinski studenti u debati. Film prikazuje generacijski sukob u američkoj židovskoj zajednici: sve više mladih Židova dovodi u pitanje narative i vrijednosti u kojima ih je odgajala "stara garda" – rabini u sinagogama i učitelji hebrejskog. Postavlja se pitanje je li moguće razdvojiti Izrael i judaizam i je li Izrael doista središnji i fundamentalni dio židovskog identiteta.
"There was nothing here before" Yvanna Yagchija ima više mikroskopski, osobni pristup tematici. Yvann je rođen i odrastao u Ženevi, majka mu je izbjeglica iz Palestine, a najbolji prijatelj iz djetinjstva se kasnije, u potrazi za svojim židovskim korijenima, seli u izraelsku koloniju na palestinskoj zemlji. U želji da razumije prijatelja i njegov "svijet", Yvann mu dolazi u posjetu i pronalazi ga u koloniji kako živi s ove stranu žice, tik do palestinskog izbjegličkog kampa, ravnodušan, u konstantnom poricanju. Prijatelj se ubrzo zbog političkih nesuglasica i Yvannove "pristranosti" povlači iz projekta, tako da redatelj nije dobio dozvolu za snimanje razgovora koji se zato samo prepričavaju, lice prijatelja je precrtano, ne čujemo mu glas... Kako ne bi odustao od projekta, refokusira se na povijest vlastite obitelji i njihove veze s Palestinom, intervjuira svoju majku i rođaka. Cijelo vrijeme zapravo se obraća prijatelju, a kroz film se provlači pitanje može li prijateljstvo preživjeti, čak i uz fundamentalne ideološke nesuglasice ("za tebe, prije utemeljenja Izraela nije postojalo ništa") i prijateljevu direktnu impliciranost u represiju i aparthejd kojima je podvrgnut Yvannov narod. Film završava potresnim vinjetama iz geta – kako kaže palestinsko dijete na ulici, "vidimo naseljenike kako žive u luksuzu, a mi živimo u smeću".
Pravo je osvježenje pratiti festival koji ne bježi od političke angažiranosti, pa ni "škakljivih" i kontroverznih tema. Svi ovdje prikazani filmovi jasno su ideološki obojani, u onom pozitivnom smislu – ne boje se zauzeti stranu i ne pretendiraju na lažnu neutralnost, a istovremeno su daleko od bilo kakve propagande. Baš kakvi bi dokumentarci trebali biti.
