Kratki igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” za koji smo u Cannesu osvojili Zlatnu palmu postavlja univerzalna pitanja s kojima se svi možemo identificirati: što radimo kad smo tihi svjedoci nasilja koje nije usmjereno izravno protiv nas? Tko je od nas heroj, i kako živjeti s tim da nisi heroj? Dobro je razmišljati o takvim pitanjima, kazao je zagrebački redatelj i autor filma Nebojša Slijepčević u razgovoru za emisiju Zavidavanje by Lado Tomičić na kanalu Vida koja je dostupna na ovoj poveznici.
Slijepčević je 26. svibnja na prestižnom filmskom festivalu u francuskom Cannesu osvojio Zlatnu palmu za film inspiriran zločinom koji su 27. veljače 1993. na željezničkoj stanici Štrpci u BiH počinili pripadnici srpske paravojne postrojbe iz sastava Vojske Republike Srpske: iz vlaka Beograd-Bar izvukli su osamnaest Bošnjaka, a kada se tome suprotstavio Tomo Buzov, Hrvat, umirovljeni oficir JNA podrijetlom iz Kaštela kod Splita koji je putovao u posjet sinu u vojsci, izveli su i njega, te ih sve zajedno pogubili. “Film postavlja etička pitanja na koja bi možda bilo arogantno davati odgovore. To su intimna pitanja za svakoga od nas. Možemo li razmišljati o tome što bi bilo da se svih petsto ljudi iz vlaka suprotstavilo odvođenju, a ne samo Buzov? Je li to moguće, i kako to postići? To su pitanja o kojima je dobro razmišljati”, kazao je Slijepčević u razgovoru u kojemu je ispričao mnoge zanimljive detalje o nastanku njegova filma.
Nakon što je osvojio uglednu nagradu, sudbina filma “ne može biti ljepša”. Distribuirat će ga tvrtka Manifest pictures, bit će prikazan na svim kontinentima i na velikim festivalima, a automatski se kvalificirao i za utrku za američki i europski Oscar, kazao je Slijepčević dodajući kako je festival u Cannesu “najjači brend” u svijetu filma. No, podsjetio je, “Čovjek koji nije mogao šutjeti” nije samo hrvatski, nego i francuski, slovenski i bugarski film.
Koštao je oko 150 tisuća eura. “To zvuči jako puno, ali baš i nije, jer su mnogi troškovi fiksni neovisno o tome trajao film dvanaest ili devedeset minuta: primjerice, vagon vlaka koji treba urediti da izgleda autentično kao iz devedesetih. Produkcijski, film izgleda svjetski, i možda je najskuplji kratki film ikad snimljen u Hrvatskoj”. U Hrvatskoj je za film prikupljeno oko 60 tisuća eura, “najviše što smo mogli”, pa je bila nužna međunarodna koprodukcija. “Imali smo sreće da su ljudi u filmu prepoznali univerzalnu poruku”, kazao je.
Otkrio je da je film, koji je snimljen na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, dobio ime po natpisu sa spomen ploče u Kaštelima koju je, kao privatnu inicijativu, postavila nevladina udruga, a na njoj piše: "Tomi Buzovu, čovjeku koji nije mogao šutjeti, jednom od tisuću." Slijepčević je ispričao i kako je ideja za film nastala kada mu je Danijel Pek iz producentske kuće Antitalent poslao tekst o Buzovu, čiju je sudbinu novinar Boris Dežulović oteo višegodišnjem zaboravu. “Bio je osuđen na zaborav jer njegova sudbina predstavlja ono što ne odgovara nijednom dominantnom nacionalističkom narativu, ono što je bratstvo i jedinstvo uistinu trebalo biti, i ono što je bilo najbolje od Jugoslavije: da nacije nisu bitne, da nije bitno što si po vjeri i nacionalnosti, nego da svi živimo u zajedništvu. To je kompleksna tema koja se jako pojednostavljuje i oko koje ima puno laži - što je apsurdno, jer nije bilo tako davno”, kazao je Slijepčević.
Govorio je i o izboru glavnog glumca, Gorana Bogdana. “Njegova je uloga nevjerojatno zahtjevna, i spada u najteže glumačke zadatke. Goran je nadmašio moja najluđa očekivanja”, kazao je.
Slijepčević je odgovorio i na Tomičićevo pitanje o prijetnji povjesničara književnosti Slobodana Prosperova Novaka koji je u intervjuu ultradesničaru Velimiru Bujancu priprijetio kako će "Domovinski pokret ući uskoro u mnoge pore vlasti, uključujući i kulturu te naročito HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević ubuduće dobivati sredstva za svoje filmove". “Ne bih toj izjavi pridavao pažnju. Oni ne govore o kulturi, nego o propagandi; ne žele film, nego ministarstvo propagande. To nije film, i to nema veze ni s onim što ja radim, ni s onim što radi HAVC. Ultradesnici se pridaje više pažnje nego što zaslužuje s obzirom na podršku koju ima”, kazao je Slijepčević.
