Vlak na liniji Beograd-Bar 27. veljače 1993. godine stao je u Štrpcima, a nije trebao. Naoružani pripadnici srpske paravojske ušli su na toj zapuštenoj stanici blizu Višegrada i izdvojili putnike muslimanskih imena. Izveli su dvadeset civila iz vlaka, odveli ih u nepoznatom smjeru i pogubili. Devetnaest putnika bili su Bošnjaci, a dvadeseta žrtva bio je Tomo Buzov (1940.), umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije i Hrvat po nacionalnosti, koji se usprotivio otmici. Oni koji su šutjeli u vlaku ostali su pošteđeni, a o Tomi Buzovu "koji nije mogao šutjeti" zagrebački dokumentarist Nebojša Slijepčević snimio je kratkometražni igrani film.

Upravo na dan objavljivanja ovog izdanja Novosti film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" ima svjetsku premijeru u službenom natjecateljskom dijelu programa kratkih filmova 77. Filmskog festivala u Kanu. Uvršten je u selekciju od 11 filmova koji se natječu za Zlatnu palmu, kao drugi film u povijesti Hrvatske u glavnom natjecateljskom programu tog festivala. Nebojša Slijepčević je scenarist i redatelj, a uloge u filmu tumače Goran Bogdan, Aleksis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko i Robert Ugrina. Produkciju filma koji je nastao u koprodukciji Hrvatske, Bugarske, Francuske i Slovenije potpisuju Katarina Prpić i Danijel Pek iz Antitalenta.

Kao jedan od najboljih domaćih dokumentarista, filmski redatelj Nebojša Slijepčević (1973.) autor je višestruko nagrađivanog opusa: dugometražni dokumentarci "Gangster te voli" i "Srbenka" su publici možda najšire poznati. Uoči susreta sa Slijepčevićem, koji se taman spremao za put u Kan, uspjeli smo pogledati ovaj film. "Čovjek koji nije mogao šutjeti" je izvanredno ostvarenje u kojemu Goran Bogdan predvodi ekipu izvanrednih glumaca. Toliko ima smisla reći o neposrednom dojmu.

U razgovoru za Novosti širimo kontekst filma, iz fakata u fikciju i obratno.

Poznato je da je Tomo Buzov bio porijeklom Kaštelanin, a za njegovu herojsku gestu i tragičnu sudbinu Slijepčević je saznao iz teksta "Priča o Tomislavu Buzovu" Borisa Dežulovića. "Pet je godina prošlo otkako mi je Danijel Pek poslao Dežulovićev tekst kao okidač za razmišljanje o eventualnom filmu", kaže naš sugovornik.

Znamo da su dvije spomen-ploče do sada branile Tomu Buzova od javnog zaborava. Redatelj dopunjava: "Jedna ploča je postavljena u njegovim rodnim Kaštelima na nekom pontonu, s nje smo posudili naslov filma. Ondje stoji: 'Tomi Buzovu, čovjeku koji nije mogao šutjeti, jednome od tisuću'. Druga spomen ploča je u Beogradu, postavljena na zgradi u kojoj je Buzov stanovao. Koliko znam, ta je ploča u nekom trenutku bila vandalizirana, pa je zamijenjena istom takvom. Ostaje kao posveta borbi između dobronamjernih humanista i mračnih sila koje žele razarati. Riječ je o borbi koja traje."

Etičke dvojbe su "jin-jang" dokumentaristike. Kontrast je time jači, što je udio stvarnih događaja veći? O čemu ste dvojili?

Bilo je puno dvojbi. Čitav kreativni proces na ovom filmu sastojao se od etičkih dvojbi. Jedna od osnovnih bilo je pitanje imam li uopće pravo baviti se ovom teškom temom, koja sa mnom ima tek posredne veze. Riječ je o događaju iz 1993. godine, u vlaku što ga je zaustavila srpska paravojna jedinica u Bosni da bi iz njega izdvojila ljude s imenima koja su zvučala muslimanski. Faktički gledano, bila bi to tema kojom bi se trebao baviti neki srpski redatelj, ili možda crnogorski. Po redu političkih događaja, logika bi naložila da se tom temom bavi bosanski redatelj, pa tek onda hrvatski, francuski, bugarski ili kojigod drugi.

Srećom, logika etnije nije i filmska.

Da. Priču sam vidio drugačije. U tijek događaja se upleo čovjek kojega se zatečena situacija naizgled nije ticala. Ne znam je li se taj čovjek osjećao kao Hrvat, ali se "pisao" kao Hrvat. Mogao je odšutjeti nepravdu u tom vlaku, ali nije i to ga je koštalo života. U tome sam vidio priču života, bezvremensku, onu što se odnosi na svakoga i svugdje. Svi se nalazimo pred ovakvim etičkim dvojbama, vrlo često, možda i svakodnevno. Kakvi smo ljudi, ako prešutimo takvu nepravdu?

 

Obzir prema stvarnosti

U vašem se filmu ipak ne zaobilaze se političke i etničke konkretnosti. Koji su vam kriteriji bili važni?

U filmu su posve jasne političke koordinate. Neke stvari, međutim, nismo htjeli telegrafirati gledateljima. Etička je dvojba ovdje snažna i vodili smo računa o mjeri fikcije na temelju nečega što je stvaran događaj, čiji su protagonisti još uvijek naši suvremenici. Pogotovo je bilo važno imati na umu rodbinu poginulih ljudi iz tog vlaka, koja će s punim pravom biti osjetljiva na sve detalje filma i primjećivati eventualne nepravilnosti.

Pa kako onda predstavljate film?

Ponavljam da ovaj film nije ekranizacija stvarnog događaja nego fikcija inspirirana stvarnim događajem. Osim glavnih likova, ostali likovi i sva imena u filmu su izmišljena, za potrebe filmske dramaturgije.

Koliko mi je poznato, obitelji žrtava zločina u Štrpcima još čekaju pravdu. Nije do kraja razjašnjeno ni tko su nalogodavci niti kako se sve odvijalo u vlaku, iako postoje opravdane naznake da je bila riječ o planiranoj akciji sa samog vrha tadašnje Jugoslavije

Poznato je da su zločin počinili pripadnici Vojske RS-a pod zapovjedništvom Milana Lukića, kojega je Haški sud ranije osudio na doživotni zatvor zbog drugih zločina nad bošnjačkim civilima u Višegradu. Također, pred sudovima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini za zločin u Štrpcima osuđeno je deset osoba. Nebojša Ranisavljević, zapovjednik voda "Skakavac" pješadijske brigade Vojske RS-a, presudom Vrhovnog suda Crne Gore 2003. godine osuđen je na 15 godina zatvora, a ostalim pripadnicima Vojske RS-a za ovaj zločin se sudilo pred Sudom BiH, Višim sudom u Beogradu i pred sudom u Podgorici, ali su ishodi sudskih presuda vrlo različiti – iako se odnose na isti zločin. Kako ste istraživali, koje su vam činjenice bile dostupne?

U istraživanju mi je puno pomogla beogradska udruga Fond za humanitarno pravo, pomoću koje sam dobio Zapisnik s jednoga od nekoliko suđenja za taj zločin. Kao što ste naveli, u proteklih trideset godina vođeno je nekoliko procesa protiv nekoliko optuženika za otmicu ljudi iz vlaka. Koliko mi je poznato, obitelji žrtava još čekaju pravdu, ona nije izvršena. Nije do kraja razjašnjeno ni tko su nalogodavci zločina niti kako se sve odvijalo u vlaku, iako postoje opravdane naznake da je bila riječ o planiranoj akciji sa samog vrha tadašnje Jugoslavije, odnosno ostataka tadašnje države. Dobio sam ogroman dosje od tisuću stranica sa svjedočenjima među kojima ipak nigdje nema spomena o Tomi Buzovu. Iz sudskih svjedočenja nisam uspio saznati kako je došlo do toga da njega odvedu, nego sam o tome saznao iz razgovora s njegovim sinom i kroz medijske intervjue njegove obitelji, koja je pak detalje o Buzovljevoj sudbini doznavala preko nekih drugih ljudi, svjedoka iz vlaka koji nisu svjedočili na sudu. S ovom je distancom gotovo nemoguće rekonstruirati točne detalje, ali je okvir događaja pouzdan.

U tom je "vlaku smrti" bilo oko pet stotina putnika. U tom smislu nije teško pretpostaviti da mnogi putnici ne znaju detalje tragedije, kao ni to da mnogi svjedoci iz straha za vlastiti život nisu svjedočili na sudu. Toliko možemo vizualizirati. Kako ste vi "vidjeli" ovaj film kad ste odlučili da ga snimite?

Konačan izgled filma vrlo je blizu onoga što sam "vidio", kako sam ga zamislio otpočetka. Ne želim spojlati, ali ću reći da mi je vizija filma otpočetka bila u jasnim gabaritima. Znao sam da će to biti kratak film koji odgovara vremenu stvarnog događaja. Događaj se u stvarnosti zbio u manje od petnaest minuta, što znamo iz svjedočenja ljudi iz vlaka. Znao sam da će film početi zaustavljanjem vlaka na stanici, a završiti odlaskom vlaka. U filmu što traje svega 13 minuta događa se ogromna promjena. Oni koji u vlak ulaze kao slučajni putnici, za samo 13 minuta odlaze potpuno promijenjeni. Preživjeli su, ali više nisu isti ljudi. To je doživljaj koji smo htjeli prenijeti filmom. Da gledatelj u 13 minuta osjeti bespovratnost preokreta što ima tragičnu poantu za sve one koji su u događaj bili uključeni, a ne jedino za žrtve tog događaja.

 

Film bez viškova

U smislu filmskog jezika i estetike, ovaj je film hičkokovskog suspensa. Asocijacije (makar po splinu filma), su između Hičkokovog "Čovjeka koji je znao previše" i "Nepoznatog iz Nord Ekspresa". Narativni film kratkog metra.

Kao autor oduvijek naginjem klasičnom filmskom jeziku. I u dokumentarnom filmu sam težio tom, nazovimo tradicionalnom, filmskom izričaju. Čisto filmski gledano, čini mi se da je to rukopis koji razumijem. I možda je malo neumjesno da govorim o filmskim uzorima za film koji se bavi tragičnim događajem, ali sam se ovom prilikom pripremao proučavajući filmove koji razvijaju suspens u malom prostoru, u kratkom vremenu. Rezultat je činjenica da smo sve snimljene kadrove upotrijebili, sve je bilo precizno osmišljeno do najmanjih detalja. U ovom filmu ništa nije slučajno, nema viška kadra. Imali smo četiri dana snimanja što je, rekli bismo, holivudski standard.

Lokacija snimanja filma će zanimati publiku.

Budući da se čitav film zbiva u vlaku koji je zaustavljen na stanici, tražili smo lokaciju koja bi sličila stanici u Štrpcima. Ispostavilo se da je jako teško naći takvu stanicu u Hrvatskoj, jer su kod nas pruge ili prometne ili uopće ne možeš do njih dovući vagon. Naposljetku smo lokaciju našli usred Zagreba. Na Glavnom kolodvoru smo primijetili komad pruge koji čak u filmu nismo morali dopunjavati nikakvim specijalnim efektima. Tako da je većina eksterijera što se u filmu vidi iz vlaka, zapravo Zagreb. Malo je žalosno da lokacija izgleda tako filmski autentično, ali taj dio pruge doista više naliči na ambijent iz 1943. bilo gdje u nekoj zabiti, nego iz 1993. godine u Bosni. Nama je to bilo filmski funkcionalno.

U ime zdravlja i zrelosti domaće kinematografije, trebali bismo (moći) raditi filmove lokalnih tema i dosega. Oni filmovi koji riskiraju da ne odu niti na jedan međunarodni festival i da ih nitko ne razumije izvan Hrvatske, jesu najvažniji filmovi za Hrvatsku

Na terenu domaće političke suvremenosti, stižu nas političke konotacije iz 1940-ih. Film predstavljate univerzalnim apelom: trebamo li se suprotstaviti nasilju čak i ako nismo neposredna meta? Kako u tom ključu vidite reprezentativnu političku situaciju?

Pravio bih se pametniji nego što jesam kad bih pokušao objasniti kako je došlo do ovakve situacije, kakvu danas živimo. S jedne strane, nisam pretjerano iznenađen suvremenom bilancom jer sam kao filmski radnik posljednjih godina imao pregršt inspiracije i motivacije da napravim ovakav film. Od trenutka kad sam dovršio scenarij do trenutka snimanja filma razbuktao se rat u Ukrajini, počeo je rat Izraela i Palestine i ovo genocidno uništavanje Gaze. Svi ti događaji postavljaju isto pitanje: tiče li nas se sve to? Na koji način, kako? Možemo li se naprosto praviti da se ništa od toga ne zbiva? Osim toga, u periodu svih ratova oko nas, na našim trgovima su se organizirali i oni "klečavci" čija je agenda posve rigorozna u ograničavanja prava žena. Gledam li lokalno ili globalno, osjećam se kao putnik u tom vlaku u kojem je putovao i Tomo Buzov i iznova se pitam : zbilja, to se mene ne tiče? Također, u vremenu između pripreme i finalizacije ovog filma, Domovinski pokret je od političke desnice odskočio na višu reprezentativnu razinu domaće politike, u sastav aktualne vlade.

Kako vidite takvu političku reprezentaciju?

Domovinski pokret je predstavnik desne političke agende koja, po mom sudu, trenutno ima puno više pažnje nego što joj po realitetu političkih stavova većine ljudi u Hrvatskoj pripada. To je moje mišljenje na temelju onoga što vidim i osjećam među ljudima. Izjave koje dolaze iz redova Domovinskog pokreta svjedočanstva su najcrnje desnice. Određivali bi nam koga da volimo, kako da se oblačimo, u što da vjerujemo. E, pa ne vjerujem da se više od minimalnog postotka ljudi u Hrvatskoj slaže s takvim profašističkim stavovima i takvim načinom upravljanja državom. Ne vjerujem da su dosegnute civilizacijske vrednote podložne promjeni preko noći. A hoćemo li, mi koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati "tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate", kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?

"Čovjek koji nije mogao šutjeti" je u Kanu. Gdje je hrvatska kinematografija, unutar europskog okvira? Postoji li "europska kinematografija"?

Europska kinematografija je, mislim, lijepa ideja, ali za male nacije poput naše jako je važna nacionalna kinematografija s velikim N. Možda riskiram da zvučim "suverenistički", ali sam uvjeren da bismo u ime zdravlja i zrelosti domaće kinematografije trebali (moći) raditi filmove lokalnih tema, ali i lokalnih dosega. Oni filmovi koji riskiraju da ne odu niti na jedan međunarodni festival i da ih nitko ne razumije izvan Hrvatske, jesu najvažniji filmovi za Hrvatsku. Trebali bismo stvoriti autonomnu i autohtonu proizvodnju filmova koji su nacionalno važni: po tematici, ali i po dosegu. Ali naravno, lijepo je otići u Kan. Imam tremu, jer ovo je nešto posve izvan mog iskustva i iskustva velike većine ljudi koji se bave filmom.