Hrvatska je postala kratkometražna filmska sila. Ne samo da je "Čovjek koji nije mogao šutjeti" osvojio Zlatnu palmu i nedavno je nominiran za Europsku filmsku nagradu, nego je na short listi Europske filmske akademije od 30 kratkih filmova u konkurenciji za nagradu njih čak četiri bilo iz Hrvatske – pored Slijepčevićeva kanskog pobjednika, još i eksperimentalni dokumentarci "Radije bih bila kamen" Ane Hušman i "Valerija" Sare Jurinčić te hrvatsko-portugalska igrana koprodukcija "Tako te volim" (javno još neprikazana u nas) portugalskog režisera Márija Maceda i hrvatskog scenarista Ivora Radmilovića Pavleka, snimljena u Hrvatskoj na hrvatskom.
Jedina zemlja koja je imala više naslova na listi je velesila Francuska, svi ostali filmski moćnici ostali su iza Hrvatske. Veći dio aktualne hrvatske kratkometražne produkcije moglo se vidjeti krajem prošlog tjedna u karlovačkom Kinu Edison, na 33. Danima hrvatskog filma, gdje se pokazalo nešto što za poznavatelje domaćeg kratkog metra nije iznenađenje – "Čovjek koji nije mogao šutjeti" bio je službeno najbolji u kratkoj igranoj konkurenciji najprestižnijeg svjetskog festivala u Cannesu, možda će ga kroz koji mjesec Europska filmska akademija proglasiti najboljim evropskim kratkim filmom, ali to nužno ne znači da je najbolji kratki film na tlu matične kinematografije, pa čak ni samo u igranoj konkurenciji (s obzirom na to da je hrvatski eksperimentalni kratki metar, a slično bi se moglo reći i za dokumentarni, tradicionalno podjednake kvalitete kao i igrani, najbolji kratki igrani film nije nužno najbolji kratki film općenito).
Ovogodišnji Dani, naime, potvrdili su nesvakidašnji talent Saše Poštića, široj filmskoj javnosti gotovo nepoznatog autora koji je s četiri kratka igrana filma u nizu, sad kad su Josip Lukić i Igor Jelinović prešli na dugi metar, izronio kao najveća nada domaće kinematografije.
Poštić je prvi put skrenuo pažnju na sebe 2021. upravo na Danima, kad se predstavio crno-bijelim filmom "Životinja", tjeskobnim ostvarenjem koje vješto gradi vremenski složenu naraciju sugestivno progovarajući o nasilju. Iste mu je godine na ZFF-u prikazan sljedeći rad "Rakete", ostvaren u redateljskoj suradnji s njegovim stalnim snimateljem Pavlom Kocanjerom, izrazito ugođajni film ceste s dvojicom likova čiji je odnos obilježen potmulom napetošću koja dijelom proizlazi iz pozadinskog nasilja.
Tu je prvi put nastupio naturščik Petar Krznarić o kojem je Sara Alavanić snimila dokumentarac "Pero", a iste 2023. Poštić dokumentarno-igrani film "Skummy", "grubo" i "prljavo" dokumentarističko-modernističko ostvarenje naglih rezova, diskontinuirane naracije i eruptivne energije u kojem Krznarić i njegova majka fascinantno glume sami sebe. U istom je stilu i s istom impresivnom energijom, s dodatkom korištenja i mobitelskog formata slike, Poštić također prošle godine realizirao naslov "Kostolomac".
Njegovo se tematiziranje dječaka koji počini zločin u školi preklopilo s masakrom u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, pa su na premijernoj projekciji na novosadskom festivalu Novi front neki gledatelji, odveć traumatizirani tom relacijom, napustili projekciju, što samo govori o snazi filma. I "Kostolomac" i "Skummy" prikazani su na ovogodišnjim Danima – prvi izvan glavne konkurencije, što je velik propust izborničkog tima – te su apsolutno obilježili festival.
Nažalost, to nije prepoznao i žiri, koji je bio dovoljno hrabar da Grand Prix ne dodijeli "Čovjeku koji nije mogao šutjeti" nego "Niskoj travi" Davida Gaše, pobjedniku prošlogodišnjih Kockica o kojem sam tom prilikom pisao, i čiji tvorac je već sada, a u budućnosti će biti vjerojatno i više, miljenik ambicioznije mainstream kritike i festivala. No isti žiri Poštiću nije dodijeli nijedno priznanje; očito, autor je to koji je previše alternativan i beskompromisan da bi na takvu podršku mogao računati.
