Vjerojatno nije (jako) pogrešno reći da su ovogodišnji Dani hrvatskog filma, festival nacionalnog kratkog i srednjeg igranog metra te dokumentaraca, animiranih, eksperimentalnih i namjenskih filmova, prošli u znaku Josipa Lukića. Među znalcima već otprije prepoznat kao velik redateljski, scenaristički i glumački talent, Lukić je na Danima briljirao kao tzv. kompletan autor najboljeg hrvatskog dokumentarca zadnjih godina i šire, ostvarenja ‘Majči’ premijerno prikazanog na ZagrebDoxu i zasluženo dočekanog hvalospjevima, ali i kao glavni glumac u dvama igranim filmovima, ‘Ultri’ Igora Jelinovića i ‘Mariji’ Jurja Primorca i Ivana Turkovića Krnjaka.
Lukić i Jelinović surađuju zadnjih pet godina i iz te suradnje izniknuo je niz znalačkih i intrigantnih psihoportreta u filmovima ‘Snijeg u Splitu’, ‘Dan Marjana’ i ‘Medo mali’, a ‘Ultra’ je možda najviši domet njihove kolaboracije. Uvijek je riječ o emotivno snažno obojenim interakcijama dvoje ili dvojice protagonista unutar kraćeg vremenskog razdoblja koje nikad ne prelazi okvir jednog dana, protagonista od kojih jednog, redovno izvanredno, glumi Lukić. U ‘Ultri’ on je Roko, mladić prosječnog izgleda i uznemireno-depresivnog psihičkog sklopa koji s atraktivnom prijateljicom dolazi na naslovni muzički festival u Split, a u srži narativa stoji napetost onog uvijek zahtjevnog odnosa kad je prijateljstvo garnirano erotskim viškovima, intenzivnima s jedne (u ovom slučaju njegove) i promjenjivima s druge (njezine) strane. Jelinović scenarističko-redateljski i Lukić glumački suptilno crtaju detalje takvog odnosa u izdvojenim isječcima vremena, s naglaskom na Lukićevu liku kao onom koji voli više i zbog toga gubi, iznova se suočavajući s prazninom vlastite egzistencije. U ‘Mariji’ Lukićev je lik opet gubitnik, ali ovog puta zato što mu se ukazuje Majka Božja, što izaziva čuđenje i podsmijeh njegovih kolega iz vučne službe. Iako je Lukić i ovdje odličan, a ima i raspoloženog partnera u uvijek pouzdanom Nikši Butijeru, ‘Marija’ je manje dojmljivo ostvarenje od ‘Ultre’, ponajprije stoga što u manjoj mjeri nudi sugestiju unutarnjeg svijeta svog antijunaka te ne uspijeva zaintrigirati mlakom završnicom.
Od ostalih prikazanih igranih radova najbolji dojam ostavili su ‘Marica’ Judite Gamulin, kudikamo interesantniji film od autoričina prethodnog ostvarenja ‘Cvijeće’ (dobar, ali definitivno precijenjen film), vrlo dojmljiva studija osamljenosti (sredovječne žene), realizirana kadrovima s kompozicijskim pomacima i lucidnim korištenjem arhitektonskih prostora, te ‘Čistačica’ Matije Vukšića, efektna ekspresivna minijatura o majci koja želi zaštititi sina ubojicu lokalnog svećenika. Potonji film ugodno je iznenađenje i zbog činjenice što mu je tvorac autor koji dosad nije previše obećavao.
Nesumnjivo talentirani Tomislav Šoban solidno je dobacio novim uratkom ‘Otac’, portretom naslovnog lika (uobičajeno dobar Zlatko Burić) čije se želje razlikuju od realnosti u koju je stiješnjen, a isti postupak miješanja stvarnosti i zamišljaja bez naznačavanja razlike među njima koristi i dvojac Lepur – Stanić u manje koherentnom, ali stilski svježijem ostvaraju ‘Gdje se vrabac skriva kad je hladno’, koji tematizira vanjski i unutarnji svijet psihički nesređenog srednjoškolca. Najveće razočaranje Dana svakako je ‘Nitko nije savršen’, novi film dokazano darovite Barbare Vekarić (čiji ćemo dugometražni prvijenac ovog ljeta gledati u Puli), koja je u priči o tinejdžerici što se pod pritiskom održavanja popularnosti odlučuje na usputnu seksualnu inicijaciju s nevoljenim mladićem iskoristila takoreći sve moguće klišeje, a uradak iznad površine drži relativno svježa redateljska izvedba koja živi od krupnih i bližih planova dojmljive glavne glumice Tene Pataky.
