Nakon podosta godina Dani hrvatskog filma u svom su se 32. izdanju vratili tamo odakle su krenuli – pod okrilje Studentskog centra. Glavni natjecateljski program nije nudio naročite atrakcije, a filmovi koje je žiri nagradio uglavnom su i bili najbolji. Glavna nagrada za najbolji film festivala pripala je klasiku eksperimentalnog dokumentarizma Borisu Poljaku za "Horror Vacui", rad kojim je, po vlastitim riječima, pokušao napraviti odmak od svoje znamenite voajerske trilogije "Splitski akvarel", "Autofocus" i "Oni samo dolaze i odlaze", načelno temeljene na eksperimentalnim dokumentarcima Ante Babaje (i Tomislava Pintera) iz 1960-ih.
No odmak je samo tematski – namjesto "uhođenja" tzv. običnih ljudi, Poljakov predmet interesa sada je "špijuniranje" vojnika i vojnih objekata, preciznije američkog nosača aviona (u splitskoj luci) i njegove posade, te francuskih i ruskih postrojbi za vrijeme parade. Filmski postupak, međutim, isti je kao u trilogiji – s poveće distance fiksiranom (skrivenom) kamerom s jakim teleobjektivom snima se izabrana građa.
Dobiveni rezultat slikovno je impresivan, kao u "Splitskom akvarelu", međutim nema onih zadivljujućih (antropoloških) trenutaka izvanrednog ponašanja ljudi nesvjesnih da su snimani kao u remek-djelu "Autofocus" (turistički posjetitelji povijesne crkvice kraj Nina) i u briljantnom "Oni samo dolaze i odlaze" (posjetitelji festivala Ultra i reumatski pacijenti na Bačvicama). "Horror Vacui", i pod utjecajem u međuvremenu pokrenutog rata u Ukrajini, kritičari karakteriziraju kao kritiku militarizma, što je lako moguće bila autorova namjera, no oslanjajući se isključivo na sam film, isto tako moglo bi ga se opisati i kao fascinaciju istim tim militarizmom. U svakom slučaju Poljakovo ostvarenje izvedbeno odskače od konkurencije, ali to ne znači da na djelu nije praksa autorskog automanirizma.
Stanoviti automanirizam prisutan je i u (igranom) filmu "Nije zima za komarce" najveće nade hrvatske kinematografije, Josipa Lukića, koji prvi put ima ravnopravnog autorskog suradnika, koredateljicu, koscenaristicu i komontažerku Klaru Šovagović. Riječ je o nekoj vrsti varijacije na Lukićev prethodni rad "Bijeli Božić", ali u interijeru (prethodnik se zbivao u parku-šumi Maksimiru). Narativ se dakle sastoji od niza improviziranih razgovornih epizoda povezanih glavnim likom kojeg utjelovljuje sam Lukić, no dok je "Bijeli Božić" većinski djelovao spontano i autentično, "Nije zima za komarce" ostavlja dojam stanovite nategnutosti i, inzistiranjem na dugim kadrovima-sekvencama snimanima statičnom kamerom, prekonceptualizirano (a i taj je postupak već podosta potrošen).
Ipak, u kontekstu rijetko kad slabije igrane konkurencije Dana, ostvaraj Lukića i Šovagović lakoćom se izdvojio te mu je žiri dodijelio nagradu za najbolju režiju. Nagradu za najbolji scenarij dobio je pak drugi Splićanin, Šimun Šitum, koji poput sugrađanina Lukića sam piše, režira i glumi u svojim filmovima. Njegov "Sprovod", kao i prvijenac mu "Ritki zrak", izrazito je dijaloški uradak oslonjen na razgovorne elaboracije i glumačku prirodnost s diskretnim pomakom, a ovaj put Šitumov glumački partner iskusni je i pouzdani Stojan Matavulj, tako da greške nije moglo biti. Iako "Ritki zrak" djeluje svježije, "nezavisnije" od aktualnog uratka.
Naposljetku, možda najbolji film festivala, eksperimentalna "Mjesta koja ćemo disati" Davora Sanvincentija, dobio je nagradu za najbolju montažu. Riječ je o poetsko-filozofskom pejzažnom filmu-eseju atmosferičnih slika i zanimljiva pristupa zvukovnosti, radu koji uključuje i ekološki angažman, pogled u budućnost i misao o slobodi. Svakako se radi o najsublimnijem ostvarenju ovogodišnjih Dana.
