Ovogodišnji Dani hrvatskog filma završili su više-manje očekivano, isticanjem filmova koji su zaslužili biti istaknuti, bilo po svojoj čisto filmskoj vrijednosti, bilo po društveno-humanističkom angažmanu, bilo oboje. Grand Prix za najbolji film i nagradu za najbolji dokumentarac dobio je dugometražni naslov "Tvornice radnicima" režisera i snimatelja Srđana Kovačevića te montažera Damira Čučića, o kojem smo pisali u Novostima prošle jeseni kad je svečano otvorio Subversive Film Festival. Djelo o problemima s kojima se susreću radnici samoupravne tvornice ITAS na (kapitalističkom) tržištu odlikuju zanimljivi protagonisti, dramaturška artikuliranost, odličan ritam te nenametljiva, a vrlo izražajna poetizacija u ambijentu u kojem se ona obično ne očekuje. "Tvornice radnicima" dokumentarac je svjetske razine, a odgovor na to zašto u svijetu nije dostatno prepoznat vjerojatno leži u tome da u fazi tzv. razvoja projekta nije prošao dovoljan broj prestižnih radionica čija je glavna svrha da se film što bolje pozicionira na mapi budućih festivalskih turneja.
Nagrada za najbolju režiju i kameru otišla je igranom filmu "Sve što dolazi" režisera Mate Ugrina i snimatelja Ivana Markovića, a njihova treća zajednička suradnja rezultirala je vizualno dojmljivim uratkom o mladoj djevojci i njenoj otuđenoj egzistenciji
Očekivano, posebno je istaknut još jedan dugometražni dokumentarac, "Veće od traume" autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, vrlo zapažen na nedavnom ZagrebDoxu. Film je to koji ne impresionira užeestetskim kvalitetama (iako i na toj razini ima jačih mjesta), no bavi se nadasve važnom temom terapeutskog nadilaženja traume silovanja iz Domovinskog rata, postižući pritom emotivnu dojmljivost koja u nekim trenucima doseže do potresnosti. Osobito priznanje zaslužuju četiri protagonistice za hrabro, samorazotkrivajuće sudjelovanje u filmu, pri čemu se autorski nije bježalo ni od (srećom prevladanog) hrvatsko-srpskog konflikta po osnovi nacionalne pripadnosti žrtava. "Veće od traume" zasluženo je dobilo Nagradu za etiku i ljudska prava (ex aequo s igranim filmom "Marko" Marka Šantića, previše na opća mjesta oslonjenim uratkom o očevima Hrvatu i Srbinu koji oplakuju svoje u ratu poginule sinove, pri čemu se sve zbiva u kontekstu jadranskog turizma i uz važnu rolu majke Hrvatice, koju tumači nagradom za najbolju žensku ulogu nagrađena Snježana Sinovčić-Šiškov), kao i posebno priznanje u kategoriji dokumentarnog filma te nagradu publike.
Nagrada za najbolju režiju i kameru otišla je igranom filmu "Sve što dolazi" režisera Mate Ugrina i snimatelja Ivana Markovića. Marković je jedan od vodećih direktora fotografije u tzv. regiji ("Svi sjeverni gradovi", "Ti imaš noć", "Pejzaži otpora"), a Ugrin vodeći (gotovo i jedini) hrvatski predstavnik stilske struje slow movieja, i njihova treća zajednička suradnja ponovo je rezultirala vizualno dojmljivim uratkom. Kadrovi su iznova dugi i sugestivno oblikovani, a bave se mladom djevojkom i njenom otuđenom egzistencijom u tijeku vremena. Dramaturški, riječ je o Ugrinovom najkonvencionalnijem filmu, iako za (konzervativne) hrvatske standarde i dalje na granici eksperimentalne naracije, a očito je da se talentirani autor počeo pomalo gušiti unutar okvira kratkog metra, što se manifestira stanovitim automanirizmom. Nasušno mu je potreban dugometražni iskorak, no na HAVC-u dosad za nj nažalost nisu imali sluha.
Nagrada za najbolji scenarij pripala je igranom ostvarenju "Carpe Diem" Filipa Antonija Lizatovića, što je kompromisna odluka žirija. Naime, taj izrazito dinamičan film o sukobu dvoje iznajmljivača turističkih smještaja ponajprije živi od energične redateljske, a to znači i snimateljsko-montažerske izvedbe koju potpisuju Antonio Pozojević na kameri (iz ruke) i Igor Jelinović za montažnim stolom, te od ekspresivnih glumačkih nastupa Lane Barić i Stojana Matavulja, dobitnika nagrade za najbolju mušku ulogu. Scenarij je jednostavan i u drugom planu, no kako je film kvalitetan i trebalo mu je odati priznanje, otišla mu je, u nedostatku drugih rješenja, upravo nagrada za scenarij. Nagrada za najbolji igrani film dodijeljena je pak ostvarenju "Jesen našeg ljeta" Karla Voriha, uratku jesenas nagrađenom Zlatnim kolicima za najbolji kratki film na Zagreb Film Festivalu. Kao i u svom prethodnom igranom ostvarenju "Ljubav je slana", autor (kompetentno) nastupa u glavnoj ulozi, ovaj put mladića koji postaje zasićen ljubavlju s djevojkom s kojom počinje zajedno živjeti. Vorih ima osjećaj za melankoliju stanja koje prikazuje i ritam (sam je i montažer), no filmu nedostaje snažnija energija kakvu je demonstrirao u svom srednjemetražnom dokumentarcu "Mila" iz 2020.
Novi (dugometražni) dokumentarac Gorana Devića "Hrvatskog narodnog preporoda", u kojem autor prati niz likova iz stambene zgrade smještene u naslovnu ulicu koju su u zlatna socijalistička vremena nastanjivali radnici sisačke Željezare, dobio je nagradu za najbolju montažu. Dević je u očitoj krizi, jer nakon dojmljivog "Buffeta Željezara" iz 2017. nanizao je tri doksa u kojima nije uspio pronaći put ni do doista zanimljivih protagonista, ni do oblikovne izražajnosti (iako barata kvalitetnim kompozicijama kadra uz mjestimično fino korištenje prirodnog svjetla). No vjerojatno je autorov ugled nagnao žiri da njegovom filmu podari utješnu nagradu, što nikako ne znači da daroviti montažer Jan Klemsche nije dao bitan doprinos protočnosti uratka.
Nagrada "Jelena Rajković" koja se dodjeljuje najboljem autoru do 30 godina starosti pripala je Anji Koprivšek, autorici srednjemetražnog dokumentarca "Volim". Riječ je o solidnom ostvaraju o dvije međusobno poprilično različite tinejdžerske sestre Romkinje iz Zagreba, filmu čiji su glavni aduti (relativno) interesantne protagonistice i neposrednost izričaja.
Među nenagrađenim filmovima koji zaslužuju pozornost – izvan sfere eksperimentalnog, animiranog i namjenskog roda o kojima bi valjalo zasebno pisati – svakako je igrani "Nema ljubavi u klubu" Marka Turčinova, izrazito atmosferično ostvarenje o neobičnom odnosu troje mladih nalik na (nedorečeni) ljubavni trokut, a brojem naslova nametnula se studentica ADU Sara Alavanić s čak tri filma u konkurenciji. Dva autobiografska dokumentarca daju naslutiti ponešto talenta ispod nanosa adolescentske nadobudnosti, no igrani "Siročka" o dvije djevojčice prijateljice u obično-neobičnom danu ide u red boljih filmova viđenih na ovogodišnjim Danima.
