Projekt Pustijerna, nazvan po arheološkom lokalitetu u dubrovačkoj jezgri, istražuje "transformacije javnog i stambenog prostora kroz vizure i figure onih za koje grad nije mišljen". Kako ste ušli u istraživanje?
Namjera je bila provesti istraživanje lokaliteta i uzeti ga kao polazište za moguće kulturološke poglede, interdisciplinarna razmišljanja, umjetničke intervencije. Pustijerna je došla k nama na poziv Srđane Cvijetić iz Art radionice Lazareti da radimo projekt u relaciji s tom lokacijom. Osim Pustijerne tijekom istraživačke rezidencije u Dubrovniku dosta smo vremena provele oko čestice na Boninovu gdje su tada sondirali tlo. U katastru je ona primjerice definirana kao ŠUMA. 514/1. na koju se te godine uknjižuje građevinska tvrtka. Radilo se dakle o ne tako rijetkoj prenamjeni šume u građevinsko zemljište na kojem je planiran stambeno-poslovni objekt. Želja nam je bila kroz istraživanje generirati materijale kojima bismo mogle govoriti o ovakvom i sličnim primjerima ponašanja u i prema prostoru grada. Posebnu pažnju posvetili smo i "novim" materijalima koji se koriste u adaptacijama stanova poput knaufa, PVC stolarije, teflona i njihovim nemogućnostima reciklaže, dakle utjecaju na okoliš, ali i sposobnostima mimikrije. Imitacija prisutna u interijerima poput štuko dekoracija, mramorizacije (tehnike oslikavanja zida da izgleda kao mramor), a danas se može vidjeti i u primjerima pločica koje izgledaju kao da su drvo, plastike koja glumi mramor i sl. Velik prostor u istraživanju zauzimaju druge vrste, u ovom slučaju mačke i psi, koji još jedini prostor turistificiranog Grada koriste posve slobodno, a zanimaju nas i suvremenost dubrovačkog statuta iz 1272., pjesnikinja Cvijeta Zuzorić iza koje nije ostalo pisanog traga i prva dubrovačka feministkinja Maruša Gundulić. Sve to bilježimo umjetničkim alatima: fotografijama, skenovima, arhivskim dokumentima, izmišljenim narativima, mogućim ishodima događaja, bilježenjem i gledanjem.
Istraživanje se proširilo i na izdavanje "Biblioteke 0 Općenito". Tko je sve u nju uključen i kako birate naslove? Zašto su vam važna javna čitanja?
"Biblioteka 0 Općenito" su dizajnerica Ana Labudović, kustosi Ivana Meštrov i Nikola Bojić, vizualni umjetnik Marko Tadić, arhitektica Dubravka Sekulić i ja, a tekstove biramo kroz razgovore, čitanja i diskusije birajući iz pročitanog prije svega neprevedeno, inspirativno, relevantno, uzbudljivo, korisno nama i drugima vezano uz temu grada, neoliberalnog okoliša i mogućnosti otpora, margine, feminizma, viška, drugog ili druge. S prijevodima smo počeli na poziv Irene Bekić u Galeriji Prozori još 2019. u sklopu programa "Javna čitanja" za koje smo preveli tekst Johna Bergera "Zašto gledati životinje?" Javna čitanja su nam bitna jer su moment zajedništva. Slušati drugu kako čita zahtjeva i drugačiju vrstu pažnje i koncentracije. Također nam je važno da je cijeli projekt napravljen po uradi sama principu u radioni RISO&prijatelji i da smo izdanja same tiskale, sabirale, rezale i uvezale.
Koji su vam sljedeći koraci?
Uskoro u tisak ide tekst Donne Haraway "Kiborški manifest" čiji je prijevod bio izuzetno zahtjevan zadatak u kojem smo veliku pomoć i podršku dobile od mnogih sjajnih žena. Ove godine je u planu prijevod i drugog njezinog teksta, a kamo će nas to odvesti još ne znamo. Biblioteka nastaje organski kroz razgovore i voljeli bismo da tako i ostane, to je uzbudljiv dio procesa. Važno nam je da je vezana uz praktičan istraživački rad, što nekad otežava ozbiljnije financiranje jer ne pristupamo tiskanju knjiga kao nakladnici već entuzijasti.
