Na zagrebačkom Vrhovcu, na mjestu gdje istoimenu ulicu presijecaju Zatišje i Vrtlarska ulica, uzdiže se dimenzijama relativno skromna, a oblicima skladna jednokatnica s prostranom okućnicom na kojoj posjetitelje dočekuju impozantne skulpture neobičnih, futurističkih formi. Obiteljsku kuću koju je za sebe i svoju suprugu Nadu Kareš Richter projektirao Vjenceslav Richter supružnički je par još krajem 1980. darovao gradu Zagrebu, zajedno s kolekcijom umjetničkih radova koje, uz Richtera, potpisuju njegovi kolege exatovci. Supružnici su nastavili živjeti u stambenom prostoru smještenom na katu, a prizemni je dio – koji je Richter projektirao kao vlastiti arhitektonski studio – preuređen u izložbeni prostor.
Pohranjena građa kasnije je sistematizirana, prerastavši u zbirku, a prema namjeri supružnika trebala je postati začetkom centra za proučavanje konstruktivizma, u prvom redu djelovanja grupe EXAT 51 i povijesti pokreta Novih tendencija. No istovremeno je njezin zadatak trebao biti poticanje umjetničkog stvaralaštvo novih generacija i širenje kulturnih sadržaja izvan užeg centra grada.
Odluka o darivanju vlastite kuće i umjetničke kolekcije, koja je poslije smrti Nade Kareš Richter upotpunjena i bogatim Richterovim arhivom, ukazuje tako na svijest o važnosti kulturnog nasljeđa jednog vremena, za domaću sredinu izuzetno važnog jer su tadašnji procesi modernizacije postavili našu regiju na noge, ali i na želju da se dinamizira aktualna kulturno-umjetnička proizvodnja. Oba ova stremljenja sažima izložbeni program SintArt koji se u nekadašnjoj obiteljskoj kući, a danas Zbirci Richter, odvija od 2010. godine, na zamisao i u organizaciji više kustosice Muzeja suvremene umjetnosti i voditeljice Zbirke, Vesne Meštrić. Ciklus izložbi u dijalog s Richterovom baštinom dovodi radove suvremenih umjetnika, uglavnom novoproduciranih i posebno osmišljenih i realiziranih za ovaj prostor. S jedne strane umjetničko istraživanje, a s druge suradnja pozvanih umjetnika, gostujućih kustosa i voditeljice Zbirke osnovni su metodološki orijentiri za stvaranje novoga rada.
Na aktualnoj izložbi, petnaestoj iteraciji SintArta, site-specific filmsku instalaciju predstavlja Ana Hušman, a ukupno sedam video radova postavljenih u prizemnom izložbenom prostoru i u stambenom dijelu na katu bavi se kućom samom, tihim tragovima prisutnosti pokojnih vlasnika, ali posredno i onim dijelom Richterova intelektualnog prosedea koji se tiče stambenih politika, korištenja prostora i njegove funkcionalnosti.
Snimljeni u stanu Richterovih, video radovi multipliciraju interijere kuće, pri čemu se prostor aktivira fizički i simbolički – tijelom i kretnjama koje u filmovima izvodi umjetnica i koreografkinja Sonja Pregrad, ali i tretiranjem prostora kao arhiva i dalje relevantnih ideja, misli i koncepata. U jednom video radu, snimljenom u dnevnom boravku, dvoje protagonista vodi dijalog o pojmu "sintak" koji je inaugurirao Richter u svojoj programatskoj studiji "Sinturbanizam", označivši njime onaj dio dnevne rutine koji otpada na prijevoz od mjesta stanovanja do posla.
Naizgled bezazleni vremenski utrošak raste ovisno o udaljenosti dviju točaka, a u prostornom rasponu koju te točke obuhvaćaju neizbježno se zrcale klasni odnosi. "Sasvim je jasno da dva čovjeka istih kvalifikacija i iste nominalne plaće s različitim udaljenostima stana od radnog mjesta nisu jednako plaćena. Evidentno je da onaj koji stanuje dalje, troši više vremena za obavljanje istog rada", zapisao je Richter 1973. u tekstu objavljenom prvi put u katalogu ove izložbe.
U utopijskoj viziji grada budućnosti u kojem će organizacija urbanog života biti optimalna, "sintak" je prežitak minulog vremena i oznaka sužanjske matrice koju novi radno-proizvodni odnosi trebaju napustiti. Uzimajući ovo i druga Richterova razmišljanja kao polazište, Ana Hušman vraća se temi koju je problematizirala u nizu prethodnih video radova – kako arhitektura oblikuje i ustrojava svakodnevicu, kako se u prostoru talože sjećanja i iskustva i, napokon, kako stambeni prostori utječu na odnose ukućana. Priželjkivanu cjelokupnu transformaciju društva o kojoj je modernizam odlučno sanjario, nemoguće je zamisliti bez transformacije prostora u kojima živimo.
