Kad bih ovo proljeće zvala taksi ponedjeljkom, to bi značilo da će me odbaciti preko pruge Novog Zagreba, uz sam njezin rub, do zgrade koju je izgradila Tehnogradnja Split 1987. Oni koji su se našli pod tom malom mramornom pločom, znaju da je u pitanju Zatvor u Zagrebu, inače poznatiji kao Remetinec. Tamo su Skribonauti, udruga koju (ne)službeno zovem Firma jer za njih radim i tučem staž do mikropenzijice, održavali sedmotjednu filmsku radionicu dokumentarnog filma za zatvorenike, kod nas popularno znane kao polaznike radionice.
Skupili bismo se ispred kapije ili negdje u zaklonu od već nemilosrdna sunca, jer klimatske promjene od ranog ožujka rade iz gornje kancelarije kako kiperi i valjci za asfalt iz donje (više stabala, molim vas!), i onda bismo kolegica Luiza Bouharaoua i ja dočekivale voditelja te filmske radionice prije njezina podnevna početka. Ili bi voditelj i ja dočekivali Luizu, ili njih dvoje mene. To su bili neki sitni petominutni prozorčići u naše živote izvan ove radionice. Podijelili bismo jedni s drugima neke sitne tričarije svakodnevnice, neke usputne informacije ili činjenice, i često bismo ih zaboravili do izlaska iz Zatvora.
Luiza upravo dolazi s jutarnje radionice kreativnog pisanja koju vodi, mene bole leđa pa me malo ima-malo nema, a Nebojša, voditelj filmske radionice, on je sad nešto sređivao s tim nekim kratkim filmom, uzbuđen je, ali na neki neinvazivan način, pa ne mogu do kraja dovesti informaciju iz ušiju u mozak, ali ide u Cannes. To ću, čim taj dan krenemo s radionicom, odmah reći i našim polaznicima, ali Nebojša neće elaborirati ništa pretjerano o samom filmu, osim da ga neće biti u svibnju. Doznat ću kroz razgovor koji tjedan poslije, kad s Nebojšom budem čekala Borisa Mitića, genijalnog dokumentaristu čiji ćemo film „Doviđenja, kako ste?“ prikazati kao jedan od tri završna dokumentarna filma uz gostovanje s autorima, da Nebojša ide u Cannes jer je njegov film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, nominiran u kategoriji za najbolji kratki film. Bit će to fora put, tako nekako Nebojša kaže, ne očekuje ništa, ali iskreno mu je drago da je razveselio toliko ljudi tom nominacijom, javlja mu ih se već dosta i sretan je zbog toga.
Kad se Nebojša predstavljao na prvoj radionici, nije rekao da je da snimio „Srbenku“ i „Gangster te voli“. Izostavio je, zapravo, sad kad se prisjećam i vrtim film unazad, čitavu svoju filmografiju, dotaknuo je se samo usput, kad je prikazao jedan svoj kratki film da ga polaznici bolje upoznaju, spomenuo je da snima dokumentarce i vodi radionice, i da ćemo svi koji smo tamo na radionici, do njezina kraja, dobiti neku ideju o tome što dokumentarni filmovi jesu ili nisu. Njemu je fokus bila radionica.
Tako je počelo.
A radionica je okupila osmoricu polaznika dobne skupine nešto iznad 25 godina starosti do nešto malo iznad ili oko šezdeset, plus Luiza i ja, i svi smo prije početka trebali reći nešto o našim najdražim filmovima i iskustvima s dokumentarcima. Polaznici su imali razne favorite, neki su voljeli „Kuma“, neki „Scarfacea“, neki generalno akciće, neki generalno trilere, i jedan „Društvo mrtvih pjesnika“. S njim se svrstala i Luiza, to joj je jedan od omiljenih filmova, ne omiljeni, ali jedan od! Ja, evo, onda, uz analognost radionice u kojoj uz sebe nemamo ništa drugo nego naše malo Kino Sloboda (projektor, zvučnik i laptop isključen s mreže), i sada iz uz svu silu lista filmova koje sam pogledala, Google na raspolaganju, IMDB stranicu gdje bilježim sve pogledano valjda od rođenja (stranice!) i sad Letterboxda, ne znam šta reći osim „Gooniesi“. Pa dobro! Iskustvo s dokumentarcima: svi smo gledali neke i imamo u glavi opći koncept što bi to mogao dokumentarac biti. Iskustvo s definicijom dokumentaraca: otprilike „dokumentiranje“ stvarnosti. Nije film fikcije, više je… film, dokumentarni.
Počeli smo s Golikovim od „3 do 22“ i priče o radnici Smilji Glavaš koja svaki dan na posao kreće iz Dubrave, šezdesetih više polja nego stambene četvrti. Ispričat će nam Nebojša i da je godinama poslije potražio Smilju, dobra je zdravlja, živi na istom mjestu, samo je sad kuća prava kuća od betona, život je krenuo dalje. Gledali smo i „Dernek“ Zorana Tadića, o gastarbajteru koji vozi cijelu noć do sela negdje u Imotskoj krajini da bi bacao kamena s ramena. Nije nas zaobišao ni Papićev „Kad te moja čakija ubode“, ni spomenuti Nebojšin „Muški film“, kao što su polaznici precizno ocijenili, kao filmovi koji ovako ili onako bilježe kulturu nasilja i što je gaji, priroda ili okruženje ili oboje. Gledali smo i „Malj“ Aleksandra Ilića i ispalo je da smo svi navijali za to jedno crno pile da pobjegne s trake i preživi. Da, zvuk, atmosfera, režiranje rada, sve su polaznici to razložili, ali pile… Metafora za ljudski život. Zbog takvih smo priča i angažirani oko umjetnosti, zato nam i treba, mislim i ne izgovaram. Nebojša u svakom od njih razlaže strukturu, temu, što bi moglo biti „stvarno“ a što nadosnimano, upućuje na kadrove koji upućuju na „istinu“, svima postavlja pitanja, i do kraja historijskog pregleda kratkih filmova ovdašnjih prostora, komentari su u pravilu tu sami od sebe.
Papićevi „Specijalni vlakovi“, ostavljaju popriličan dojam na sve nas, Nebojša radionicu privodi kraju s Ramljakovim filmom „Kino otok“ (2016), a naši polaznici u nekoj neformalnoj anketi o filmu koji im se najviše svidio u ta četiri ciklusa izdvajaju, ne jednoglasno ali većinski, „Babajanju“ (2022) Ante Zlatka Stolice. Recimo tako, esejistički dokumentarac u kojem narator preko niza slika priča o jednom nikad dogođenom susretu između dvaju svjetova. Primijetili su još i da je (visoko)stiliziran, a ja i da me iznenadilo da će im on biti favorit. Priznajem, imala sam neke predrasude. Favorit im je bio i omnibus „Slobodni vikend“ koji su zatvorenici radili koju godinu prije s Igorom Bezinovićem u Lipovici. Zaključak: nakon radionice, ne samo da znaju sve o dokumentarnom filmu, spremni su i snimati. Zato odmah poslije radionice razmišljamo i loptamo kako u zatvorski sustav dovesti kameru i novu radionicu. O tom potom!
Ipak, najbolji se dio radionice, kao i mnogih drugih stvari kojih se sad ne mogu sjetiti, odvija u foto-finišu. Nebojša odlazi u Cannes, mene leđa opet prebacuju u historijski ženski položaj – horizontalu (he-he) i Luiza privodi kraju Kino Sloboda gledanjem filmova „Veliki dan“ Đure Gavrana o ludilu vjenčanja, i „Šume Šume“ Renate Poljak o pričama četiriju partizanki. Negdje između tih Kina i terapije za leđa, u neki bezbožni noćni sat, dok sve spava osim mene i dežurnog ćuka, otvaram Instagram i vidim Nebojšinu nasmiješenu facu sa Zlatnom palmom u ruci. Šaljem Luizi link s porukom: Legenda!!! Luiza mi odgovara ujutro da mu je čestitala i dodaje: Volim kad se lijepe stvari događaju dobrim ljudima.
Pišem joj da obavezno javi i dojmove iz Remetinca i što su rekli polaznici. Evo verbatim:
Ma bili su presretni. Rekli su, prenosim, čestitke šampionu! I da mu kažemo da mu jedino zamjeramo što nas nije spomenuo u pobjedničkom govoru.
Tako je završilo. Tek počelo, zapravo.
P. S.
Nebojša Slijepčević nagrađen je Zlatnom palmom za film o Tomi Buzovu, jugoslavenskom vojnom časniku, junaku i žrtvi Otmice u Štrpcima 27. veljače 1993.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
