"Naravno, lijepo je otići u Cannes. Imam tremu, jer ovo je nešto posve izvan mog iskustva", rekao je prije samo nekoliko dana režiser Nebojša Slijepčević u opširnom intervjuu Novostima. Na najvažniji svjetski filmski festival otišao je s tremom, a vraća se sa Zlatnom palmom, prvom u povijesti hrvatske kinematografije.
Njegov "Čovjek koji nije mogao šutjeti" inspiriran je zloglasnim masakrom putnika iz vlaka 671 Lovćen, koji je 27. februara 1993. godine vozio na relaciji Beograd-Bar. Na stanici u Štrpcima, mjestu pokraj Priboja, u vlak su ušli naoružani pripadnici srpske paravojske i odveli dvadesetoricu civila. Njih 19, starih između 16 i 59 godina, imali su muslimanska imena: vojnici su to znali jer je sve putnike prethodno legitimirala policija uz pomoć konduktera. Dvadeseti se zvao Tomislav Buzov (1940.), bio je umirovljeni oficir JNA, Hrvat po nacionalnosti, rodom iz Kaštel Novog. Iz Beograda, gdje je živio, pošao je posjetiti sina u vojsci. I jedini među 500 preostalih putnika nije mogao šutjeti: usprotivio se otmici, zbog čega su i njega ubili. Vlak je na stanici u Štrpcima stajao 13 minuta, a točno toliko traje i Slijepčevićev film, započinjući dolaskom i završavajući odlaskom kompozicije. Sudbina odvedenih ostaje izvan kadra. U stvarnosti po kojoj je film nastao, pronađeni su posmrtni ostaci četiri žrtve, a pred sudovima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori osuđeno je samo 10 zločinaca, dok ostalim sudionicima masovnog ubojstva nije suđeno ili su oslobođeni. "Obitelji žrtava još čekaju pravdu, ona nije izvršena. Nije do kraja razjašnjeno ni tko su nalogodavci zločina niti kako se sve odvijalo u vlaku, iako postoje opravdane naznake da je bila riječ o planiranoj akciji sa samog vrha tadašnje Jugoslavije, odnosno ostataka tadašnje države", kazao je Slijepčević u intervjuu našoj Branimiri Lazarin.
Glumačku ekipu "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" predvodi Goran Bogdan, tumačeći lik svjedoka koji je, za razliku od Tome Buzova, zašutio na vrijeme. Među ostalim su glumcima i glumicama Aleksis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina… Film je nastao u hrvatsko-bugarsko-francusko-slovenskoj koprodukciji, s producentskim potpisom Katarine Prpić i Danijela Peka iz Antitalenta, a na listi ovogodišnjih dobitnica i dobitnika našao se zajedno s imenima kao što su Meryl Streep i George Lucas (nagrade za životno djelo), Sean Baker (njegova "Anora" dobila je Zlatnu palmu za dugometražni film), Payal Kapadia (Grand Prix za "All We Imagine as Light"), Jacques Audiard (nagrada žirija za "Emiliju Pérez")… Na press konferenciji nakon proglašenja pobjede Slijepčević je kazao da se nada kako će zahvaljujući Zlatnoj palmi u budućnosti snimiti i dugometražnu verziju priče, ali da ga sada prvenstveno raduje to što će široka međunarodna publika vidjeti film. U izjavi za naše medije najavio je i da ćemo ga uskoro gledati na domaćim festivalima.
Za sudbinu umirovljenog oficira JNA iz Kaštela doznao je, inače, čitajući tekst Borisa Dežulovića "Priča o Tomislavu Buzovu", posvećen čovjeku koji nakon rata "ne pripada ničijem sjećanju": ni muslimanskom, ni hrvatskom, ni srpskom. Zahvaljujući Nebojši Slijepčeviću i ekipi filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti", sjećanje na Tomislava Buzova sada pripada mnogima.
