Ovogodišnji Zagreb Film Festival kao jednu od svojih najvećih atrakcija ponudio je Zlatnom palmom ovjenčani film "Titan", sofomorski dugometražni rad Francuskinje Julije Ducournau. Autorica se proslavila pet godina ranije cjelovečernjim, također u Cannesu prikazanim prvijencem "Sirovo", enormno precijenjenim ostvarenjem koje je "provokativno" tematiziralo kanibalizam, predatorstvo, požudu, borbu za moć i "izrastanje djevojke u ženu". Eksplicitni prizori nasilja i seksa nisu mogli prikriti činjenicu psihološke plitkoće likova i odnosa te nepoticajnog baratanja stereotipovima, a točku na i stavio je banalan rasplet. S "Titanom" je Ducournau odlučila poći još nekoliko krupnih koraka dalje u promoviranju bizarnosti i šoka radi šoka, a odluka žirija predvođenog Spikeom Leejem da upravo takvom ostvarenju dodjeli glavnu nagradu na najprestižnijem svjetskom festivalu izazvala je velike kontroverze, štoviše, smatra se možda i najproblematičnijom u povijesti festivala.
Protagonisticu Alexiju upoznajemo kao zločesto dijete, nejasnog spolnog određenja, koje izazove prometnu nesreću u kojoj strada i završi s ugrađenom pločicom od titana u glavi. U bolnici se razabire da je riječ o djevojčici, a prva stvar koju ta djevojčica po izlasku iz bolnice čini jest da ljubi očev auto u kojem je stradala. Dvadesetak godina kasnije Alexia je erotska klupska plesačica čija točka simulira vođenje ljubavi s automobilom, a uskoro će seks s autom postati stvaran i završiti djevojčinom trudnoćom. U međuvremenu se otkriva i da je Alexia okrutna serijska ubojica po principu povezivanja erosa i tanatosa, a završni čin bit će potpaljivanje obiteljske kuće nakon što je u sobu zaključala oca. To je kraj otprilike prve trećine filma u kojem divlja i bezdušna antijunakinja poprilično podsjeća na Bessonovu Nikitu prije njezina preobraćenja, a preobraćenje će doživjeti i Alexia, i opet će, kao i u slučaju Nikite, za to najzaslužniji biti jedan autoritativan muškarac. Riječ je o sredovječnom vatrogasnom kapetanu koji vitalnost pokušava održati injekcijama steroida, a kojem se zločinka predstavlja kao njegov davno nestali sin. Kapetan tu neuvjerljivo serviranu priču prihvaća bez pogovora, jer tužan je i usamljen i silno čezne za potomkom, tko god to bio te pruža Alexiji bezuvjetnu (očinsku) ljubav (suprotno Frommovoj popularnoj ideji da takvu ljubav mogu pružiti samo majke). Prihvaćanje nečeg prilično nevjerojatnog kao istine, što se zbog očajničkih emotivnih razloga prigrli kao takvo, nije nimalo originalan motiv, a još je manje originalna ljubomora koju "pronađeni sin" izazove kod jednog od mladih mačo vatrogasaca kojima je iskusni, također mačo kapetan okružen kao nekakvim gej pretorijancima. I tako se otkriva da je iza fasade sazdane na šokantnim bizarnostima zapravo smješteno podosta recikliranja, ali i konzervativna (tipično hollywoodska) dramaturgija o junaku (ovdje antijunakinji) koji se bitno mijenja od početka do kraja narativa, odnosno prilično tradicionalna priča o pronalaženju ljubavi onoga koji je nikad nije imao, pa je onda nije bio ni sposoban pružiti. Julia Ducournau u svom je filmu smiješala razne sastojke i natruhe, od spomenute "Nikite" preko Ballardova, odnosno Cronenbergova "Sudara" do "Rosemaryne bebe" Levina, odnosno Polanskog i "Dečki nikad ne plaču" Kimberly Peirce, i istini za volju ne može se reći da usprkos tome, zahvaljujući navlastitom individualnom stilu, nije dosegla do stanovite originalnosti i sugestivnosti. Prva trećina "Titana" za brz je zaborav, ali druge dvije ipak to ostvarenje dižu iznad dometa autoričina debija. Stanovitu autorsku hrabrost, koja ide ruku pod ruku s nezasitnom željom za provokacijom, nemoguće je zanijekati, ili drugačije rečeno – Julia Ducournau hoda stopama Gaspara Noéa.
