‘Kako sam se tijekom vremena uspio legitimirati i kao autor takozvanog autobiografskog pisma (…) sve me više zanimalo imam li u vlastitoj biografiji dostatne građe za nešto što bi se zvalo ljubavnim romanom, ili bar ljubavnom pričom’, piše Goran Tribuson u uvodnom poglavlju svoga novog romana (Mozaik knjiga, Zagreb). Na ozbiljnije razmišljanje o ljubavi kao o književnoj temi potaklo ga je, doznajemo, jedno turističko putovanje u Italiju, a rezultate svojih ‘istraživanja’ kapitalizirao je u ovoj knjizi, nazvanoj ‘Vrijeme ljubavi’. Riječ je o nekoj vrsti kronike otkrivanja ljubavi, koja ujedno funkcionira i kao metaprozni tekst – roman o pisanju romana o ljubavi.
Po opsegu i raznovrsnosti se Tribusonov opus u suvremenoj hrvatskoj književnosti može mjeriti vjerojatno tek s onim Pavla Pavličića. Kao i Pavličićev moguće ga je podijeliti na nekoliko većih cjelina: krimići, fantastika, autobiografska proza, itd. ‘Vrijeme ljubavi’ upisuje se u autobiografski niz, nadovezujući se na romane ‘Rani dani’, ‘Trava i korov’ te ‘Mrtva priroda’, i ujedno zaključujući ovu cjelinu (Tribuson je i u svojim medijskim istupima potvrdio da je završio s autobiografskom prozom). Središnji kronotop radnje još jednom je Bjelovar pedesetih i šezdesetih godina, tipična (jugoslavenska) provincija sa svojim mikrokozmosom lokalnih entuzijasta, čudaka, predstavnika vlasti i propaliteta, a ljubav spram glazbe, filmova i stripova očekivano se pojavljuje kao ravnopravna sa svim ostalim manifestacijama i formatima ljubavi o kojima možemo čitati. Tribusonov autobiografski protagonist-dvojnik od malih će se nogu ‘sudarati’ s pričama o ljubavi, podjednako u mediju usmene predaje kao i posredstvom umjetnosti i fikcije, a i samog će ga Amorova strijela strefiti kad se tome bude najmanje nadao.
Tribusonov prikaz odrastanja u ‘sivoj’ socijalističkoj svakodnevnici, u kojoj prostor slobode obećava tek (zapadnjačka) popularna kultura, ne oskudijeva općim mjestima i refleksijama već bezbroj puta pročitanima u postjugoslavenskoj književnoj produkciji. Ipak, ne smijemo previdjeti da važnu komponentu Tribusonova pisanja u svim njegovim artikulacijama, pa tako i u ovoj ispovjedno-autobiografskoj, čini ironija. Kad je riječ o prikazu socijalizma u ‘Vremenu ljubavi’, ironijska je ambivalencija najočiglednija u anegdoti u kojoj junak, vrtićkog uzrasta, zaboravi ispuniti nalog odgajateljice i uzeti od roditelja dinar da kupi ‘Borbu’: autorovo konstruiranje ove ‘disidentske’ biografske epizode može se čitati kao ironiziranje retroaktivnog fabriciranja disidencije kakvo su po slomu socijalizma prakticirali brojni naši pisci i kulturnjaci. ‘Vrijeme ljubavi’ ne donosi nikakvu spektakularnu inovaciju ili iznenađenje, ali ne propušta ni isporučiti standardno dobro pisanu i zabavnu prozu, u kojoj autorov talent za oblikovanje anegdote i epizode još jednom dolazi na svoje. Tribusonov zaključni doprinos autobiografskom ciklusu posve je solidan, iako se – unatoč atraktivnoj temi – unutar ove tetralogije ni po čemu ne ističe. Osobno sam ljubitelj njegove proze, ali to mogu ostati i uz ovaj roman i unatoč njemu.
Nakon završnog poglavlja ‘Vremena ljubavi’, u kojem se pripovjedni okvir zatvara, slijede još tri Bonus tracka. Ovi kratki eseji o istaknutim motivima i mitemima iz mladosti jasno su razlučeni od ostatka knjige, ali, čini se, i cijele tetralogije; sugerirano nam je da u njima ‘doista’ progovara autor, a ne njegov autobiografski protagonist. Oni u mirnom tonu zaključuju tetralogiju o odrastanju, potvrđujući činjenicu koju je Tribuson već pokazao stavivši točku na sjajni krimi ciklus o inspektoru Baniću: da umije prepoznati kad treba stati.
