‘Ljeto’, film međunarodno poprilično afirmiranog, no u nas slabo znanog ruskog sineasta Kirila Serebrenikova, bavi se sovjetskom, preciznije ruskom, odnosno najpreciznije lenjingradskom rock scenom ranih osamdesetih, a naslov simboličkog potencijala preuzet je od istoimene pjesme skupine Zoopark i njezina predvodnika, pionira sovjetskog rock’n’rolla, Majka Naumenka. Dok je u socijalističkoj Jugoslaviji rock scena početkom osamdesetih već bila toliko isprofilirana da je na temeljima autorskog rocka posađenih na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, koji su u međuvremenu polučili megapopularno i istovremeno zavidno kvalitetno Bijelo dugme, mogao iznići i popularnost steći novi val, u SSSR-u to je vrijeme prve stvarne afirmacije rock’n’rolla kroz klubove pod strogom kontrolom Partije. Jedan od njih bio je lenjingradski Rock klub čiji je najutjecajniji član i izvođač bio Majk Naumenko, prozvan ruskim Dyalnom (zanimljivo, u filmu se Dylan gotovo ne spominje, nego se kao glavni Naumenkovi orijentiri ističu Lou Reed i Marc Bolan). Uz Naumenka (rođen 1955.) stasala je i vjerojatno najveće legenda sovjetskog rock’n’rolla, sedam godina mlađi Viktor Tsoi (sin sovjetskog Korejca i Ruskinje), čiji je sastav Kino u drugoj polovici osamdesetih stekao veliku popularnost u cijelom SSSR-u. Serebrenikov se bavi Naumenkom, Tsoijem i lenjingradskom rock scenom u doba njihova izrastanja, vremenom u kojem je Naumenko priznato rock ime u lokalnim okvirima, a Tsoi na samom početku svog puta prema velikoj zvijezdi. Film dvojicu klasika sovjetskog rocka povezuje likom Naumenkove supruge Natalije, odnosno stanovitom, više platonskom vrstom ljubavnog trokuta. Koliko u svemu tome ima fikcije, a koliko istine za nepostsovjetske gledatelje manje je važno, ali činjenica jest da su nominalni izvor scenarija bili memoari Natalije Naumenko.
Serebrenikov se odlučio na snimanje u crno-bijeloj tehnici, vjerojatno kako bi naglasio prošlosno-sjetnu dimenziju, a dominantnu realističku jezgru dinamizira uglavnom dvjema vrstama interpolacija. S jedne strane to su zamišljajne scene pobuna koje se nisu dogodile (što se i verbalno naglašava), a realizirane su u stilu mjuzikla i uz korištenje animacija i stripovske poetike, s povremenim natruhama boje i s upućivanjem na zapadne muzičke uzore (Lou Reed, Iggy Pop, T. Rex…), dok drugu vrstu interpolacija čine pseudodokumentarističke kolor vinjete rađene u stilu super osmice i također praćene uglavnom uradcima iz anglofone rock pjesmarice, a dodatno su stilizirane time što se slika sužuje otprilike na format današnjih smartphoneovskih video zapisa, dok su sa svake strane ruba slike rukopisni zapisi pjesama koje se izvode i tome slično. Potonje interpolacije dojmljivije su od onih rađenih u stilu mjuzikla i stripa, prije svega jer su dotične punjene patetičnom pretencioznošću, ponajprije kroz lik koji im je zaštitni znak, svojevrsni rock-intelektualac-revolucionar s naočalama kojem je glavna karakteristika nametljivost.
Likovima, pa i onima protagonista, nije posvećena naročita pažnja, iako je bitna tema filma ljubavni trokut čija učesnica ne želi biti s drugim tajno, nego uz znanje supruga. Ta nadasve složena i intrigantna tema površno je obrađena, ali danak je to činjenici da je glavni Serebrenikov interes bila rekreacija jednog vremena i prostora te buđenje nostalgičnih osjećaja u današnjih gledatelja. U tome film znatnim dijelom uspijeva, no ono što mu ne polazi za rukom, iako tome očito teži, jest stvaranje doista a ne tek formalno složene cjeline, ili drugačije rečeno, ‘Ljeto’ je ostvarenje koje dobro pokriva širinu, ali ne i dubinu. Solidan rad za koji ipak nije jasno kako se našao u glavnom programu najprestižnijeg svjetskog filmskog festivala – Cannesa.
