Nekoliko sati prije hrvatske premijere na otvaranju Pulskog festivala, stigla je vijest da je "Murina" Antonete Alamat Kusijanović osvojila Zlatnu kameru u Cannesu za najbolji debitantski film. Najprestižnija je to nagrada koju je neki hrvatski igrani film ikad dobio (da, uglednija od druge nagrade u canneskom programu Izvjestan pogled Matanićevom "Zvizdanu") i velik poticaj za nacionalnu kinematografiju, ali i kinematografije u okruženju. Manje dobra vijest je da "Murina" nije preimpresivno ostvarenje, recimo kvalitetom itekako zaostaje za "Teretom" Ognjena Glavonića koji prije tri godine nominaciju za Zlatnu kameru nije uspio potvrditi, a i spomenuti "Zvizdan" cjelovitiji je uradak. No duh vremena pogodovao je "Murini" i njezinoj žestokoj kritici patrijarhata (i usputnoj kapitalizma), a svakako nije odmoglo to što joj je jedan od izvršnih producenata legendarni Martin Scorsese, niti što joj je world sales kompanija The Match Factory jedna od najprestižnijih u Evropi.

Alamat Kusijanović dugometražni je prvijenac razvila iz izuzetno zapaženog (i blago precijenjenog) kratkog filma "U plavetnilo", gdje se je u krasnom (pri)morskom pejzažu bavila erotskom napetošću u odnosima troje adolescenata (uključujući prolezbijske tendencije junakinje), i odakle je preuzela ambijent, motive obiteljskog zlostavljanja i erotskog trokuta kojim svjedoči lik izvan trokuta, te glavnu glumicu Graciju Filipović i ime njezina lika Julija. "Nova" Julija ima 16 godina i zajedno s majkom Nelom (Danica Ćurčić) žrtva je oca Ante, patrijarhalnog tiranina (Leon Lučev), no za razliku od nježne i lijepe majke koja se (aktivno) ne odupire dominaciji pater familiasa, Julija je puna tinejdžerskog otpora i samopouzdanja, u znatnoj mjeri temeljenog na izuzetnim plivačko-ronilačkim sposobnostima (gotovo da ne izlazi iz jednodijelnog kupaćeg kostima, a redateljica itekako naglašava koliko on pristaje njezinoj figuri). Kad u njihov dom na otoku stigne stari obiteljski inozemni prijatelj Javier (Cliff Curtis), kojem Ante želi prodati zemljište za nekretninsku investiciju, Julija u kultiviranom i zabavnom gostu i njegovom erotskom interesu za Nelu, koji vuče korijene iz mladih dana, vidi za sebe i majku priliku za bijeg iz pakla patrijarhata kojim upravlja sirovi i impulzivni Ante; problem je samo što Nela ne dijeli pretjerano njezin entuzijazam, a naposljetku će se ispostaviti da ni Javi nije ono što Julija misli da jest. Alamat Kusijanović takvo je stanje stvari preuzela iz francuskog poetskog realizma 1930-ih, gdje nevini pojedinac ne shvaća da postoje društvena pravila igre (kako je eksplicirano u eponimnom Renoirovom klasiku) koja svi implicitno poštuju, a onaj (nevini) koji ih prekrši – strada. Julija tako ne shvaća da međusobna erotska čežnja Nele i Javija ima svoje granice, da Ante tolerira situaciju sve dok je unutar tih granica, pogotovo zato što računa da će Nelina "dostupnost" Javija učiniti prijemčivijim za biznis, i da Javi nije takav romantik kakvom joj se čini.

No to što Javier nije ultimativni romantik ne znači da Alamet Kusijanović neće zagrabiti duboko u bunar romantičarskog nasljeđa, recimo engleskog gotičkog romana, pa će se Julija naći zatočena u tiraninovu podrumu, odakle će u očajanju pronaći podvodni izlaz poput naslovne murine, a simbolika će biti pojačana u samoj završnici kad atak na patrijarhalni autoritet neće izjednačiti slobodu sa smrću kao u feminističkom klasiku "Thelma i Louise" Ridleyja Scotta. Jer feminizam novog doba spreman je na slobodu kao beskraj, što simbolizira otvoreno more kojim Julija neumorno i radosno pliva, i što je u Cannesu itekako prepoznato i honorirano. "Murina" je dobar film, ali na ovim prostorima bilo je daleko boljih koji su o njezinom međunarodnom odjeku mogli samo sanjati.