Umjetnički ravnatelj Pulskog festivala, producent Danijel Pek, zadnjih je godina bio upravo nevjerojatno uspješan. Ne samo da je u četiri protekle godine imao tri filma na Cannesu, najprestižnijem svjetskom festivalu, nego su se dva od njih tamo okitila ključnim nagradama – "Murina" Antonete Alamat Kusijanović Zlatnom kamerom za najbolji dugometražni debi, "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića Zlatnom palmom za najbolji kratki igrani film. Tako nešto nije se dogodilo u povijesti hrvatske kinematografije, a kad se tome doda da je među Pekovim suradnicima na "Murini" bio legendarni Martin Scorsese na poziciji izvršnog producenta, sve djeluje još fascinantnije.

Osobno, nisam sretan aktualnim stanjem evropske kinematografije u kojoj producenti postaju, valjda po uzoru na Hollywood, sve dominantniji i zapravo važniji od režisera kao glavnih autora, u kojoj je postalo gotovo nezamislivo da se film realizira a da nije koprodukcija niza zemalja i da se na špici ne potpiše minimalno desetak, a ponekad i više od dvadeset producenata, stanjem koje podrazumijeva da se film u prosjeku priprema pet godina putem takozvanih razvoja projekata s bezbrojnim radionicama, da se postprodukcija rasteže na dvije godine, a da se ono što bi trebalo biti središnje u kreativnom procesu, broj dana snimanja, sve više skraćuje (valjda zato što se tu novac troši na kreaciju u najužem smislu, a ne raspodjeljuje prodavačima magle), ali kad je već tako, dobro je da uspješni producenti svoju moć iskoriste za nešto dobro, poput Danijela Peka na poziciji umjetničkog ravnatelja Pule.

Naime Pek je ove godine učinio nešto što nikad nikom ranije nije palo na pamet – pokraj žive i zdrave ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, koja se tradicionalno potrudila doći na svečano otvaranje, on je na pozornicu Arene kao osobu što otvara festival postavio jednog filmaša, i to ne bilo kojeg nego Rajka Grlića, prononsiranog antinacionalista i antihadezeovca. U paketu s Grlićem išao je njegov novi film "Svemu dođe kraj", tvrda kritika aktualnog društvenog stanja u Hrvatskoj s eksplicitnim prozivanjem HDZ-a, i to, ako me sjećanje dobro služi, iz usta beogradske/srpske glumice Jelene Đokić u glavnoj ženskoj ulozi. Vjerujem da su se mnogi pitali kako se ministrica osjeća gledajući Grlićev film i slušajući prozivanje njezine stranke, a možda se i sama ministrica upitala što joj je to i zašto Pek priredio.

Osobno, Veliku zlatnu arenu za najbolji film dodijelio bih Kolbasovom, a ne Ankovićevom ostvarenju, ali to bi značilo da bi dva puta zaredom na festivalu izrazito dominantno igranog filma glavnu nagradu dobio dokumentarni

A svega dva dana nakon "Jugoslavena" Grlića, početkom 1990-ih u tada najtiražnijim hrvatskim novinama označenog kao izdajnika, pod svjetlima reflektora našao se još jedan ikonički podsjetnik na nekima bolju, a nekima mrsku jugoslavensku prošlost, Slavko Štimac kojem je Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata dodijelilo glumačku Nagradu "Fabijan Šovagović", a publika ga dočekala ovacijama; ne treba podsjećati da Štimac odavno živi i radi u Beogradu i da je omiljeni glumac u Hrvatskoj zloglasnog Emira Kusturice, tako da se dodjela najvažnije hrvatske filmske glumačke nagrade upravo njemu, iz nacionalističke perspektive, također može učiniti kao provokacija.

Uglavnom, Pek je doista ugodno iznenadio ignoriravši političare i stavivši u središte filmske radnike (čak i one koje ideopolitička dominanta prešutno smatra nepoćudnima), što bi zapravo trebalo biti redovno stanje stvari, ali nije, štoviše Pekova kolegica, producentica Animafesta Paola Orlić, na Facebooku je kritizirala odluku da se na svečanom otvaranju Pule političari, dosad nezaobilazni učesnici, posve gurnu u stranu. To samo potvrđuje koliko je iskorak umjetničkog direktora Pule velik, a zanimljivo je da usprkos tome što je u međuvremenu postao uvjerljivo vodeći hrvatski producent, Pek nije zaboravio svoje nezavisne početke (koproducirao neke od ranih filmova Nevija Marasovića), te je u glavni program ovogodišnjeg festivala uvrstio i ultraniskobudžetni uradak Svebora Mihaela Jelića "Frka", premda bi mu taj po rutinskoj "profesionalnoj" logici trebao biti "nesimpatičan" jer "ruši profesionalne standarde" – snimljen je za samo devet tisuća eura, dok bi u profesionalnoj produkciji film s toliko likova i lokacija te sniman čak 45 dana koštao barem 25 puta više.

Peku se u zasluge može pripisati i odabir kvalitetnog glavnog festivalskog žirija (Nebojša Slijepčević, Nina Violić, Mirta Puhlovski, Goran Marković, Nina Velnić), koji je donio više-manje dobre odluke. Kao najbolje u glavnoj sekciji Hrvatski film izdvojili su dva doista najbolja ostvarenja – "Proslavu" Bruna Ankovića (najbolji film) i "Našu djecu" Silvestra Kolbasa (najbolja režija), nisu zaobiđena ni dva najsolidnija uratka iza njih, Marasovićev "Šlager" i "Sveta obitelj" Vlatke Vorkapić, dok su u sekciji Manjinske koprodukcije također apostrofirali najbolje radove – "Domaćinstvo za početnike" Gorana Stolevskog, "Ne očekuj previše od kraja svijeta" Radua Judea i "Radnička klasa ide u pakao" Mladena Đorđevića. Osobno, Veliku zlatnu arenu za najbolji film dodijelio bih Kolbasovom, a ne Ankovićevom ostvarenju, ali to bi značilo da bi dva puta zaredom na festivalu izrazito dominantno igranog filma glavnu nagradu dobio dokumentarni (prošle godine pobijedio je doks "Veće od traume" Vedrane Pribačić i Mirte Puhovski), pa je i ta činjenica možda igrala neku ulogu u rezoniranju žirija. S obzirom na to da se "Našom djecom" u prošlotjednom izvještaju iz Pule nisam bavio, evo kratkog osvrta na taj uradak.

U svom novom ostvarenju Silvestar Kolbas tematizira vlastitu obitelj – suprugu Natašu, sina iz prvog braka Jakova, kćer Evu, sama sebe, ali i novi lik, nepoznat nam iz prijašnjih njegovih autobiografskih filmova: posvojenog sina Antu. Kolbas narativ gradi kombinacijom građe koju je snimao dok su mu djeca odrastala te aktualnih snimaka, odnosno izmjenjivanjem izravnog svjedočenja slikom i dijalozima te vlastitog promišljanja i komentiranja obiteljske situacije. Dobiva tako na dramaturškoj i psihološkoj dinamici, pri čemu svaki od likova na neki način ima vlastitu perspektivu, štoviše svaki od njih barem u jednom trenutku držao je kameru u rukama pa se može reći da sam Kolbas nije imao ultimativni nadzor nad pogledima, ali za pretpostaviti je da je njegov pogled u konačnici, putem montaže, bio odlučujući.

Riječ je o psihološki intrigantnom djelu u kojem se izmjenjuju različite, često izrazito suprotstavljene emocije, u kojem nema previše trenutaka nalik idili, premda nježnosti ima podosta, a mnogo je momenata koji slikaju neugodna stanja, velike frustracije, čak bezizlazje. Pri tome glavni je problem nemogućnost razumijevanja roditelja s djecom, zapravo prije svega sa sinovima koji su se strahovito otuđili od oca, majke i sestre. Kolbas beskompromisno takve trenutke stavlja u film, da bi završio u donekle pozitivnom tonu, no nipošto nekim iznuđenim happy endom, nego ostavljajući stvari otvorenima.