Ovogodišnje izdanje Pulskog festivala jedinstveno je po tome što čak sedam od deset filmova u nacionalnoj konkurenciji potpisuju debitanti, a jedan od tih debitantskih filmova ide u red najboljih debija hrvatske kinematografije uopće. Riječ je o naslovu "Stric", svježe pristiglom s festivala u Karlovym Varyma gdje je i nagrađen, a koji scenarističko-redateljski potpisuju David Kapac (autor deset godina starog kultnog srednjemetražnog horora "Zagorski specijaliteti") i Andrija Mardešić (istaknut nizom kratkih igranih filmova). Mardešić i Kapac unose u hrvatski dugi metar poetiku grčkog čudnog vala i hladnog austrijskog psiho-horora, odnosno njihov je "Stric", kao što sami kažu, "dijete" Yorgosa Lanthimosa i Michaela Hanekea, ali sa specifičnom hrvatskom aromom manifestiranom patrijarhalnom kleronacionalističkom karakterizacijom naslovnog protagonista. Dotični stric (Miki Manojlović) "unajmio" je obitelj sastavljenu od oca, majke i sina da za njega, kao fiktivnog hrvatskog gastarbajtera u Njemačkoj u doba Jugoslavije, insceniraju "savršen Božić" s kraja 1980-ih, što se razaznaje s razvojem radnje, kao što će se saznati i motivi te obitelji da pristanu na takvu bizarnu igru. Mardešić i Kapac skladno su spojili art i žanr, njihovo komorno ostvarenje (sve se odvija u jednom prostoru) dinamično je i stilski dojmljivo režirano, a glumačke izvedbe (uz Manojlovića tu su Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica, dok se epizodno pojavljuje Kaja Šišmanović) odlične su. Tako svježe ostvarenje sa žanrovskim elementima u hrvatskoj kinematografiji nismo vidjeli još od debija Ivana Gorana Viteza "Šuma summarum".
Dobra priča prve polovice Festivala je i komedija "Nosila je rubac črleni", koju je prema odličnom scenariju Sandre Antolić režirao Goran Dukić. U njoj je simpatična svinja Beba jedan od glavnih likova, a Krist sa seoskog raspela pripovjedač u offu
Druga dobra priča prve polovice Festivala kajkavska je komedija "Nosila je rubac črleni", koji je prema odličnom scenariju Sandre Antolić režirao Goran Dukić. Nekadašnja velika nada "hrvatskog mladog filma", nakon povratka iz Amerike nije se sastao s kvalitetnim projektom, no scenarij Sandre Antolić sa simpatičnom svinjom Bebom kao jednim od glavnih likova i Kristom sa seoskog raspela kao pripovjedačem u offu, pružio mu je priliku za razigranu redateljsku izvedbu kakvu je prije tridesetak godina demonstrirao u svom kultnom kratkom filmu "Mirta uči statistiku". Fluidno pretapanje igrane dominante s crtano-animiranim fragmentima te humora i ozbiljnijih tonova (radnja se zbiva 1991., pri početku rata, a i na intimnoj razini likova postoji tragičan sloj), odličan dizajn kojem glavnu notu udara direktor fotografije Branko Linta i jednako odlična međuigra glumačke ekipe predvođene sjajno raspoloženom Natašom Dorčić, kao i dobrodošla doza benigne blasfemije, čine "Nosila je rubac črleni" jednim od bitnih događaja hrvatske kinematografije 2022.
Manje dobre priče dosadašnjeg tijeka festivala nova su suradnja veterana Eduarda Galića i njegova sina, scenarista i producenta Dominika, na uratku "Šesti autobus" te peti film u nizu neumornog nezavisnjaka Anđela Jurkasa "4 : 2". Ostvarenje oca i sina Galića bavi se jednim segmentom tragedije Vukovara 1991., navodno nestalim šestim autobusom upućenim na Ovčaru s ranjenicima iz vukovarske bolnice, a nažalost, slično jednom drugom zaslužnom veteranu, Fadilu Hadžiću, Galić, tvorac znamenitih "Crnih ptica" iz 1967. i snažne TV-serije "Putovanje u Vučjak" po Krleži iz sredine 1980-ih, temu stradanja Vukovara obradio je mlako i neuvjerljivo. Film mu je bolji od Hadžićeva, što i nije teško jer je Hadžićev "Zapamtite Vukovar" izrazito loš ostvaraj, no slabiji je od prethodne suradnje sa sinom na povratničkom ostvarenju "Za ona dobra stara vremena" iz 2018. "Šesti autobus" zbiva se na dvije vremenske razine, sadašnjoj, smještenoj u 2008., i prošlosnoj, 1991., a te dvije razine povezuje lik mlade američke novinarke "našeg" porijekla (Zala Đurić, kći Branka Đurića Đure), koja želi saznati što se dogodilo s naslovnim autobusom, pri čemu joj je glavni izvor mladoliki branitelj (Marko Petrić). Scenarij odbija crno-bijelu podjelu na dobre Hrvate i zle Srbe, i to je najbolje što se o njemu može reći, jer je pun tvrdih dijaloga i papirnatih likova kojima uglavnom slabo poznati glumci najčešće ne uspijevaju uliti životnost. Tajna koju krije lik novinarke suviše je "slaba" da bi imala željeni dramaturški impact, a generalna režija bezlična, što osobito dolazi do izražaja u erotskoj sceni lišenoj svake erotičnosti iako su njezini akteri mladi i lijepi glumci kakvi su Đurić i Petrić.
Anđelo Jurkas je svoje novo ostvarenje "4 : 2" postavio kao načelno zanimljiv eksperiment: dvoje likova, suprug i supruga čiji je brak u krizi (utjelovljuju ih Bojana Gregorić Vejzović i Ivo Krešić), voze se automobilom ne izgovarajući nijednu riječ, a njihove se misli ispisuju na platnu. Istovremeno, s automobilskog radija dopiru riječi Drage Ćosića koji prenosi finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. između Hrvatske i Francuske, a pritom se dvije razine značenjski povremeno preklapaju. Jurkas tu dvolinijsku dominantu narativa mjestimično prekida ubacivanjem dokumentarnih snimki hrvatskih nogometnih reprezentativaca i njihova dočeka po povratku iz Rusije, praćenih glasom vrlo mlade djevojke koja izgovara svoje misli o ljudima i životu. Povremeno se pojavljuju i kadrovi paralelne stvarnosti, a na kraju će se otkriti da se u svemu krije tajna koja bi trebala pobuditi snažne emocije u gledatelja. Jurkas u "4 : 2" ima isti temeljni problem kao u svim svojim filmovima – misli koje "daruje" likovima ultimativna su opća mjesta, a emocije kojima barata paradigma su patetike. Taj spoj općih mjesta plasiranih kao mudrost i patetike mišljene kao autentična emotivnost razara relativnu intrigantnost osnovne ideje te predstavlja još jedan neuspio filmski okušaj kvantitativno najplodnijeg hrvatskog nezavisnog autora.
Od manjinskih hrvatskih koprodukcija, svakako najugodniji doživljaj pruža povratnički film Radivoja Andrića (autor hitova "Munje" i "Kad porastem biću kengur"), adaptacija klasika srpske dječje književnosti "Leto kad sam naučila da letim" Jasminke Petrović. Dok se u prethodnim filmovima bavio modernom urbanom omladinom, autor sada kao protagonisticu ima djevojčicu na početku puberteta, koja zajedno s bakom odlazi iz Beograda na ljetovanje na Hvar, odakle je baka rodom i gdje još živi obitelj koju nije vidjela 25 godina. Andrićev redateljski stil i dalje je razigran i fluidan, spoj komedije i drame optimalno je izveden, međuigra 12-godišnje Klare Hrvanović i veteranki Olge Odanović i Snježane Sinovčić sjajna, a ideja hrvatsko-srpskog bratstva nenametljivo plasirana. Film o kojem će još biti riječi.
