Najistaknutiji hrvatski redatelj muzičkih spotova i relativno zapaženi direktor fotografije igranih filmova, Radislav Jovanov Gonzo ogledao se dva puta i na poziciji režisera kratkog igranog filma, doduše u uradcima koji su bili dijelovi dugometražnih omnibusa – "Zagrebačke priče 2" i "Zagrebačke priče 3". Na prošloljetnom Pulskom festivalu debitirao je kao samostalni režiser dugometražnog igranog filma, i to najstariji u povijesti hrvatske kinematografije – premijera njegova prvijenca "Punim plućima" zatekla ga je u 58. godini života. Film je to koji temeljnu situaciju eksplicitno preuzima iz nekoć kultnog, četrdeset godina starog ostvarenja Lawrencea Kasdana "Velika jeza", koje je polučilo nemali broj filmova sljedbenika. U svima njima smrt jednog od članova nekadašnje mladalačke družine (preminuli je obično bio karizmatična osoba) razlog je okupljanja njegovih sada sredovječnih prijatelja na sprovodu i karminama, i na tom okupljanju oni se konfrontiraju s idealima iz mladosti i jedni s drugima. U Jovanovljevoj verziji, umrli (ime mu je Oleg) bio je neka vrsta hipi odmetnika (gotovo karikaturalna koncepcija tog minutažom malog lika i glumačka izvedba neznanog Dražena Pavalića najslabije su točke filma), a njegovu bivšu ekipu koja mu dolazi na ispraćaj i potom ostaje na karminama čine Biba (Aleksandra Naumov), koja organizira sprovod i okupljanje, Febra (Rakan Rushaidat) koji se bavi taksiranjem, Mišo (Hrvoje Barišić), kuhar i vlasnik pizzerije te hipstersko-veganski par iz Amsterdama, Danko (Krešimir Mikić) i Zorka (Judita Franković). Nakon polaganja urne s Olegovim pepelom, petero (bivših) prijatelja provode zajedno noć u pokojnikovoj kući, gdje se sjećaju "starih dobrih vremena", odnosa s umrlim prijateljem, međusobnih relacija, sučeljavaju prošlo i sadašnje stanje, a što večer dalje odmiče konfliktne iskre između njih iskrit će sve jače.
Scenaristički surađujući s Jasnom Žmak, potpisnicom predložaka za dva njegova kratka igrana filma iz spomenutih omnibusa "Zagrebačke priče" i s praškom filmskom studenticom Dorom Šustić, koja se u međuvremenu afirmirala hvaljenim romanom "Psi", Jovanov je Kasdanovu ostvarenju pristupio kao paradigmi čijim postulatima valja što bolje ovladati, bez vidljive želje da ih u bitnom izmijeni. Što je moguće kompetentnije okušavanje u već isprobanom i dokazano uspješnom modelu, s dodavanjem lokalnih začina i nužno individualnih tonova kreativnih doprinosa iza i ispred kamere – čini se da je to bila glavna autorska ambicija. Jedini izrazit odmak jest posezanje za crtanofilmskim animacijama u flešbekovima koje potpisuje Svebor Kranjc, a kao i u druga dva prošlogodišnja hrvatska duga igrana filma koji su rabili animacije, Dukićevom "Nosila je rubac črleni" i "Baci se na pod" Nine Violić, postupak je donio dobrodošlu stilsku svježinu, "propuhivanje" oblikovne dominante. Glavni glumci, u ovoj vrsti filma, izrazito oslonjenoj na dijaloge, važni baš u svojoj tzv. užeglumačkoj, verbalno-izražajnoj komponenti, redom su dobri, što je i očekivano od tako dokazanih imena kao što su Krešimir Mikić i Judita Franković, pa i Rakan Rushaidat, no ugodno je iznenađenje Hrvoje Barišić u svom uvjerljivo najboljem filmskom nastupu i debitantica Aleksandra Naumov, kazališna glumica s malim kratkometražnim filmskim iskustvom; njezina su zanimljiva tjelesnost i verbalizacija dobro usklađeni, iako je dojam da su joj glumački potencijali i veći od onog što joj je Jovanov dao priliku izraziti. Užerežijski, Gonzo je najbolji u (suverenom) snalaženju u (slojevitom) prostoru kuće u kojoj se zbiva gotovo cijeli drugi dio filma, a kao cjelina "Punim plućima" kvalitativno je korektan rad kojem nedostaju snažnija energija i odvažnost da se iskorači u nepoznato, ili barem manje poznato.
