Od igranih filmova premijerno prikazanih u prvoj polovici ovogodišnjeg glavnog programa Pulskog festivala, najozbiljniji dojam ostavila je "Proslava", adaptacija izvanrednog istoimenog fragmentarno-poetskog romana Damira Karakaša. Redatelj-debitant, 48-godišnji Bruno Anković, u suradnji sa scenaristicom Jelenom Paljan djelomično je promijenio romaneskni poredak narativa, pa dok roman – čija je radnja, parcelirana na četiri razdoblja iz prve polovice 20. stoljeća, povezana istim prostorom Like i središnjim likom dječaka/mladića/muškarca Mije – završava 1920-ih i odnošenjem starog djeda u planinu, gdje će ga protagonistov otac baciti u jamu jer ga obitelj više ne može hraniti, film svršava onim što je u romanu treća priča-poglavlje, tj. 1941. i uspostavom NDH. Ovaj pomak vrlo je važan jer Anković film poantira arhivskim snimcima koji pokazuju kako su Pavelić i ustaše srdačno primani od narodnih masa u provinciji, snimcima koji su sami po sebi izvanredni, ali premještaju izvorni romaneskni fokus s univerzalnih tema materijalne i duhovne egzistencijalne oskudice, odnosa čovjeka i prirode, rađanja ljubavnog odnosa, na konkretan politički događaj, pa naposljetku ispada da je filmska verzija "Proslave" primarno o ustašama i NDH.
Ankovićevo poantiranje "Proslave" arhivskim snimcima srdačnih dočeka Pavelića i ustaša daleko je od optimalnog, a filmu nedostaje i poetičnosti romana od kojeg je preuzeo samo naturalistički sloj, bez osjetnijih lirskih trenutaka
Takav kraj doima se iznuđenim s obzirom na to da se film prethodno bavio istim čime i roman, da bi onda poantu s univerzalnog premjestio na partikularno, a po riječima samog Ankovića, izrečenima u intervjuu u prošlom broju Novosti, ono što su takvim svršetkom napravili jest transpozicija u aktualnost napredovanja političke desnice u Europi, čime ta partikularnost opet postaje univerzalna. Rješenje je to daleko od optimalnog, a filmu nedostaje i poetičnosti romana od kojeg je preuzeo samo naturalistički sloj, bez osjetnijih lirskih trenutaka (svega je nekoliko stilski ekstraordinarnih kadrova u filmu, od kojih je najbolji onaj pogleda na obitelj kroz ostakljena vrata).
Naturalistički pristup jako je dobro izveden u prvom poglavlju, kad je Mijo (ustaški) bjegunac koji se netom po svršetku rata skriva u blizini obiteljske kuće od predstavnika nove partizanske vlasti, i kad je više-manje prepušten samom sebi u srcu prirode. Početni zamah održava se i emotivno intenzivira u drugom poglavlju u kojem tinejdžer Mijo mora voljenog psa ostaviti u divljini šume da ga rastrgnu vuci, jer država je ljudima tog područja zabranila držanje pasa. To je najpotresniji trenutak romana, a Anković podjednaku potresnost uspijeva postići u filmu, što je izuzetan doseg, no manje mu polazi za rukom ostvariti ekvivalent Karakaševom vrlo suptilnom ocrtavanju ljubavnog odnosa Mije i djevojke Drenke.
Taj je odnos u filmu podjednako skicozan, ali kroz neizravnost pristupa ne dosiže se do romaneskne profinjenosti i nježnosti. Posljednje filmsko poglavlje tako ne uspijeva postići izuzetniju sugestiju posebnosti ranog razdoblja jedne ljubavi, a jedan od ključnih romanesknih trenutaka – iznenadni nailazak protagonista, koji su se uputili u udaljeni grad da bi prisustvovali naslovnoj (ustaškoj) proslavi, na Rome koji bježe kroz šumu – u filmu, za razliku od romana, ne zadobiva odliku svojevrsne transcendentnosti. No bez obzira na poveći broj primjedbi, "Proslava" je film kakvom jedna ozbiljna kinematografija treba težiti: umjetnički i produkcijski ambiciozan, solidno izveden, međunarodno relevantan (svjetsku premijeru imao je na renomiranom festivalu u Karlovim Varima).
Ambiciozan i solidno izveden film – "Proslava" Bruna Ankovića
Umjetnička ambicioznost, ali u jako skučenim produkcijskim uvjetima, odlika je i "Šlagera", već šestog dugometražnog filma Nevija Marasovića, našeg najkompetentnijeg nezavisnog autora. "Šlager" je još minimalističkiji parnjak ionako minimalističkog autorova najcjenjenijeg uratka, metatekstualnog "Vis-à-Vis"; opet je riječ o filmskim autorima koji rade na novom scenariju u izoliranom ambijentu (ovaj put hotelu na Bledskom jezeru), samo što se sad radi o muškarcu i ženi, bivšem ljubavnom paru, a njihov zajednički film trebao bi govoriti upravo o njihovoj prošlosnoj ljubavnoj vezi. Igraju ih Marasovićev omiljeni glumac Janko Popović Volarić i Lana Barić, ujedno s režiserom i koautori scenarija koji oscilira između životno autentičnih situacija i osjećaja te stanovite artificijelnosti, baš kao što izvedbe glumačkog para (osim njih dvoje, drugih glumaca u filmu nema) imaju raspon od spontanosti i prirodnosti do blagog preglumljivanja. U svojim najboljim trenucima "Šlager" vrlo uvjerljivo i dirljivo govori o dvoje ljudi koji su se iskreno voljeli, ali nisu mogli opstati zajedno, pa ipak, nakon svega, osjećaju i znaju da je to što su imali dragocjeno i povezuje ih za cijeli život. Marasović ni ovaj put ne uspijeva polučiti cjelovito ostvarenje potpune kvalitativne kompaktnosti, no možda je riječ o njegovom najboljem filmu do sad, a svakako najnježnijem.
U još znatno oskudnijim produkcijskim prilikama svoj je uradak "Frka" realizirao Svebor Mihael Jelić. On je prije koju godinu izazvao veliku pozornost "Zagrebačkim ekvinocijem", u svjetskim okvirima raritetnim dugometražnim igranim filmom adolescenata o adolescentima, a "Frka" s njime dijeli odvijanje radnje u jednoj noći i mlade protagoniste, s tim da je poprište zbivanja sada Osijek. Središnja problemska situacija jest namicanje novaca mlade dilerice koja igrom slučaja zapadne u dugove prema svom kriminalnom poslodavcu, a pritom joj pomoć pružaju stari i novi prijatelj te kriminalčeva rođaka. U noćnoj avanturi susrest će podosta živopisnih likova, a fascinantno je kako je Jelić s minijaturnim budžetom (devet tisuća eura) pokrio toliki broj likova i lokacija te se izborio za nevjerojatnih 45 dana snimanja (kod nas i profesionalne produkcije nerijetko o tome mogu samo sanjati).
U konačnici njegov novi film nema svježe stilske iskorake i razigranost prethodnika, ali kao cjelina zreliji je i ozbiljniji, premda su se i njemu potkrali tragovi amaterizma, možda najuočljivije u glumačkoj izvedbi scenarista Svena Latinovića. Sidrište "Frke", čiji je tragičan rasplet moguće ponešto nategnut, svakako je beogradska glumica Kristina Jovanović, koja i dramaturškom pozicijom i kvalitetom izvedbe cjelinu drži na okupu. Budući da je Jelić u međuvremenu postao student režije u Beču, za pretpostaviti je da će mu kritičari manje gledati kroz prste nego kad je kao neškolovani sineast polučio debi, ali ne bi trebali biti preoštri jer snimiti takav film u takvim uvjetima, kako god gledali, jest podvig.
Naposljetku, film koji je otvorio festival, "Svemu dođe kraj" veterana i klasika Rajka Grlića, malo je koga oduševio. Priča o odvjetniku probuđene savjesti (maniristični Živko Anočić), koji se uz podršku bivše i ponovne djevojke (dobra Jelena Đokić) okreće protiv svog moćnog klijenta, politički zaštićenog poduzetnika (prokarikaturalni Boris Isaković), puna je dramaturških problema i tvrdog društveno-kritičkog angažmana, no srećom lakog je, fluidnog ritma pa se bezbolno gleda. Ili, drugačije rečeno: tanko, ali glatko.
