Na papiru, ovogodišnje izdanje Pulskog festivala moglo je djelovati kao jedno od najjačih proteklih godina. S novim filmovima došla su trojica suvremenih klasika nacionalne kinematografije, Ogresta, Schmidt i Matanić, a iz Cannesa je pristigla Zlatnom kamerom ovjenčana debitantica Antoneta Alamat Kusijanović. U stvarnosti, međutim, ovogodišnja Pula kvalitetom glavnog nacionalnog programa bila je jedna od slabijih zadnjih godina. Debitantska "Murina", o kojoj sam pisao u prošlom broju, usprkos izuzetno prestižnoj nagradi malo je koga impresionirala, Ogrestin "Plavi cvijet" možda je najmanje dobar film njegova opusa (ironija je da mu je žiri predvođen oskarovcem Pawelom Pawlikowskim dodijelio nagrade za najbolji film i režiju, dok je jedan od njegovih najboljih filmova, "Projekcije", svojedobno u Puli ostao bez ijedne Zlatne arene), Matanićeva "Zora", koja je već imala kino distribuciju i također je o njoj pisano u Novostima, poprilično je neuvjerljiv komad arta, dok je Schmidtov "A bili smo vam dobri" najslabiji njegov rad još od vremena "Božića u Beču" iz olovnih devedesetih. Relativno skroman broj naslova u nacionalnoj konkurenciji upotpunili su bizarna komedija Stanislava Tomića "Po tamburi" (tromo režiran i većinski neduhovit film ekscesivne poetike koji spaja Hillove "Ratnike podzemlja" i kritiku tamburaškog kiča, pri čemu su scenografija i fotografija rijetki dojmljivi elementi) te jedini nezavisni film glavnog programa, podjednako bizarna "Menhetenska odiseja" sredovječnog debitanta Marija Vrbančića (pretenciozan, na trenutke diletantski, vrlo rijetko donekle dojmljiv pokušaj problematiziranja odnosa gospodara i sluge, s djelomičnom psećom perspektivom i motivom pretvaranja čovjeka u zvijer, na što je nakalemljena posveta opusu glumačkog veterana Zdenka Jelčića).
"Plavi cvijet" adaptacija je teksta "Drama o Mirjani i ovima oko nje", najuspješnijeg kazališnog komada najhvaljenijeg hrvatskog dramatičara mlađe srednje generacije, Ivora Martinića, koji je i autor scenarija. Priča je to o tri generacije žena, radnici Mirjani koja slavi dvadeset godina staža, njezinoj majci te kćeri tinejdžerici, a zbivanja počnu kad najstariji lik dođe u Zagreb na liječničke pretrage te odsjedne u kćerinom stanu. Film se oslanja na poetiku prikaza običnosti svakodnevnice uz veće ili manje generacijske i ine tenzije (ljubavnička Mirjanina epizoda i njezine posljedice, usputni seks s neznancem), a toj običnosti podređen je i redateljski stil. Prvi put Ogresta režira "bez stila" (očito svjesno), praćen (namjerno) sterilnom fotografijom Branka Linte, no "stil bez stila" uvijek je riskantan izbor, pogotovo kod režisera koji nas je navikao na stilsku ambicioznost i kojem je slikovna slojevitost svojevrsni zaštitni znak; bojim se da se taj rizik nije isplatio, da je odabir "sterilnog stila" skončao kontraproduktivno. Također, problematična je odluka da se realističnost (koja pati od povremenog kazališnog tona u dijalozima) u završnici garnira nadrealnom scenom s nepotrebnom dozom sentimentalnosti što, nažalost, djeluje trivijalno a ne pozitivno oneobičavajuće (pogotovo u usporedbi s nekim svjetskim klasicima koji su mogli poslužiti kao orijentir, poput Mizoguchijeve "Legende o Ugetsuu"). Manjak predstavlja i stereotipno napisan lik tinejdžerske kćeri kojoj debitantica Tea Harčević ne uspijeva glumačkom izvedbom dati dimenziju više. No zato je Ogresta pogodio s filmski nepoznatom Vanjom Ćirić (kazališna i televizijska glumica) koja optimalno utjelovljuje "običnu", ali karakterno dojmljivu Mirjanu i zasluženo je nagrađena Zlatnom arenom za glavnu žensku ulogu, te s uobičajeno odličnom Anjom Šovagović-Despot kao njezinom majkom. Njih dvije najbolji su sastojci "Plavog cvijeta", filma s kojim bi manje prestižni autor možda mogao biti zadovoljan, ali za autora Ogrestina kalibra, bez obzira na trijumf u Puli, to je ipak premalo.
Ostvarenjem "A bili smo vam dobri" Branko Schmidt očito se namjeravao nadovezati na svoje kratke (svi su trajali manje od 90 minuta), ali energijom intenzivno nabijene naslove "Metastaze", "Ljudožder vegetarijanac" i "Agape", međutim ovaj put energija je izostala, režijska ekspresija svedena je na isforsirane švenkove u dijaloškim scenama, a scenarij (Sandre Antolić, Ognjena Sviličića i samog režisera) o braniteljskom protestu protiv vlasti koja ne ispunjava svoja obećanja prepun je općih mjesta (protagonist je ratni junak kojeg utjelovljuje Rene Bitorajac, te po tipičnoj holivudskoj špranci točno pamti broj godina, mjeseci i dana koliko je razveden od supruge, iako ta kao lik de facto ne postoji, a budući da sin izbjegava s njim komunicirati, nalazi "zamjenskog" koji je naravno sklon nevoljama, pri čemu njihov odnos ne zadobiva čak ni konture skice). Schmidt je uvjeren da je napravio provokativan film jer branitelje pokazuje kao lake za manipulaciju i još lakše za potkupljivanje, i u tom njegovom dojmu ima ponešto istine, ali zapravo je falsificirao zbilju prikazom proustaških tendencija kao prakse marginalnih ekstremista, a ne gotovo mainstreama (barem onog prigodno buntovnog dijela) braniteljske populacije. Upada u oči da film kao glavni simbol ustaštva ističe slovo u, čiju simboličku nepoćudnost gotovo nitko u hrvatskom društvu ne dovodi u pitanje, dok od stvarno problematičnog, "kontroverznog" i podjednako raširenog ustaškog simbola, pozdrava "za dom spremni", nema ni slova, po principu ne bi se htjeli nikom zamjeriti. Lik ustaškog ekstremista (Paško Vukasović) sveden je na karikaturu i zajedno s likom umjetnički talentiranog, ali ustaštvom zavedenog klinca, spomenutog protagonistova "zamjenskog sina", doima se kao preslikan iz groznog srpskog filma "Šišanje" Stevana Filipovića i njegova amerikaniziranog prikaza neonacizma u Srbiji. U svom prošlom i možda najboljem uratku "Agape" Schmidt je iz Srbije preuzeo dva sjajna adolescentska glumca (Denisa Murića i Pavla Čemerikića), bez kojih njegov film ne bi bio isti, ali ovdje je nažalost preuzimanje bilo posve promašeno. No žiriju se film prilično svidio pa je rutinski Bitorajčev nastup nagradio Zlatnom arenom za glavnu mušku ulogu, a Zlatnu arenu Pawlikowski i družina dali su i scenariju, što već ide u kategoriju vjerovali ili ne. Ako nisu voljeli "Murinu" i njezinu Zlatnu kameru iz Cannesa, a očito nisu (tek jedna Zlatna arena za sporednu glumicu Danicu Ćurčić), puno je logičniji izbor teksta za nagradu bio na svaki način kompleksniji scenarij "Plavog cvijeta", filma koji su očito voljeli. Ali čudni su putovi žirija i nije na kritičarima da njima razbijaju glavu.
