U tjednu nakon završetka 70. izdanja Pulskog festivala mogu se trezveno rezimirati učinci novog umjetničkog vodstva, kvaliteta glavnog nacionalnog programa i odluke žirija. Novi umjetnički ravnatelj Danijel Pek, prvi producent u povijesti Pule koji samostalno obavlja tu krovnu kreativnu festivalsku funkciju, iza sebe ima dva bitna filma (Marasovićev "Vis-à-vis" i "Murina" Antonete Alamat Kusijanović), a kao svoju desnu ruku, na poziciju izbornika, postavio je filmskog kritičara viskovićevskog raspona angažmana Marija Kozinu (izbornik festivala 25fps, umjetnički savjetnik za kratki igrani film u HAVC-u, programski voditelj zagrebačke Kinoteke).
Taj je tandem unio niz promjena, od onih nužnih i dobrodošlih do sasvim spornih. Dobro je da su dokinuli praksu prikazivanja svih filmova iz glavnog nacionalnog programa u Areni, odnosno da su odbili tamo projicirati domaće filmove u krajnje nezavidnom drugom, ponoćnom terminu. Istovremeno, time su se stavili u škakljivu situaciju odlučivanja kojem će filmu uskratiti atrakciju "najvećeg kino gledališta na svijetu". Bez preciziranja može se reći da u tom smislu nisu sve njihove odluke bile dobre, ali i malo tko drugi napravio bi optimalan izbor.
Manje sretna odluka bila je da glavna lokacija za (premijerno) prikazivanje hrvatskih filmova izvan Arene bude INK – ideja je valjda bila ta da kazalište ima dobrodošli starinski glamur, da simbolizira "visoku kulturu" i tradiciju. Međutim kvaliteta slike, a osobito zvuka u INK-u je slabija nego u modernom kinu Valli, za hrvatske filmove tek rezervnoj lokaciji, a u vezi kina Valli donesena je još jedna čudna odluka: prijašnjih godina filmovi iz najprestižnijeg sporednog (stranog) programa prikazivali su se od 19 sati, kako bi gledatelji stigli na glavnu projekciju u Areni u 21.30, a sada su te projekcije pomaknute na 20 sati, čime je u većini slučajeva posjetiteljima onemogućeno da u istoj večeri odgledaju dva najatraktivnija programa dana.
Film "Veće od traume" na festivalsku turneju krenuo je još u proljeće 2022., petnaestak mjeseci prije ovogodišnje Pule. Istovremeno, u glavni program nije primljen podjednako kvalitetan dokumentarac Ivana Ramljaka "El Shatt – nacrt za utopiju"
No vjerojatno najspornija odluka bila je vraćanje dugometražnih dokumentaraca u glavni program (plus više-manje nesporno uvrštavanje dugometražnih animiranih filmova, ako ih bude; ove godine to je bio naslov "Cvrčak i mravica"). Naime, kad god su dokumentarci bili u glavnom programu, pokazalo se da je to nefunkcionalno kod dodjeljivanja nagrada – bili su u nužno podređenom položaju spram igranih filmova jer za većinu nagrada po prirodi stvari (ontologije svog roda) nisu mogli konkurirati. To što Cannes ili Venecija ponekad u svoj glavni program uvrste dugometražni dokumentarac sasvim je druga stvar od konkuriranja dokumentaraca za Zlatne arene u Puli, jer Zlatne arene domaća su varijanta Oscara i drugih, prema Oscarima modeliranim nagradama nacionalnih kinematografija u svijetu.
Dokumentarci naprosto nemaju što raditi u istoj konkurenciji s igranim filmovima jer bez obzira na njihovo često međusobno preplitanje, suštinske rodovske razlike generalno opstaju. No problem 70. Pule nije bila samo načelno pogrešna odluka, nego i konkretan odabir cjelovečernjeg dokumentarnog filma za nacionalnu konkurenciju (drugi dokumentarac u glavnom programu, "Brod" Elvisa Lenića, prikazan je izvan konkurencije). Izabran je, naime, kvalitetom nesporan film "Veće od traume" Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, koji je međutim na svoju festivalsku turneju krenuo još u proljeće 2022., tri i pol mjeseca prije prošlogodišnjeg Pulskog festivala, odnosno 15-ak mjeseci prije ovogodišnjeg.
Istovremeno, u glavni program nije primljen aktualni, također angažirani i podjednako kvalitetan dokumentarac uglednog autora Ivana Ramljaka "El Shatt – nacrt za utopiju", možda i zato što nema in temu specifično ženskog stradanja i solidarnosti, nego se bavi stradanjem i solidarnošću koji su spolno nediferencirani, i pritom još povezani s partizanskom antifašističkom borbom, a potonja se moguće nekom čini anakronom i stoga nezanimljivom. Paralelno s odabirom "ženskog" dokumentarca, formiran je, prvi put u povijesti festivala, žiri sastavljen isključivo od žena, što bi do prije nekoliko godina bilo čak pomalo subverzivno, ali danas se ponajprije doima slijeđenjem naputaka političke korektnosti.
Taj je žiri nagrade raspodijelio bolje od ijednog pulskog žirija u zadnjih otprilike 25 godina, no s krunskim izuzetkom – glavnu nagradu, Veliku zlatnu arenu za najbolji film, dodijelio je ni više ni manje nego upravo dokumentarcu "Više od traume". Time je, na opće iznenađenje, zakinuo jedan od najiznimnijih hrvatskih igranih filmova zadnjih desetljeća, velikog favorita, "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića, i to na festivalu koji je, sviđalo se to nekome ili ne, izvorno, primarno i dominantno festival (dugog) igranog filma.
Od premijerno prikazanih filmova koji nisu spomenuti u osvrtu iz prošlog broja, najsnažniji dojam ostavio je "Samo kad se smijem" Vanje Juranić. Drugi autoričin dugi igrani metar, ambijentiran u Zadar, labavo je oslonjen na poznati slučaj Ane Magaš, a glavna kvaliteta glumačke su mu izvedbe. Tihana Lazović kao traumatizirana mlada supruga još jednom potvrđuje da je jedna od ne samo najboljih nego i najhrabrijih hrvatskih glumica, a Slavko Sobin kao njezin ambigvitetni suprug, koji varira od brutalnog zlostavljača do čovjeka slomljena grizodušjem, zabilježio je vjerojatno najbolji nastup još od glavne uloge u deset godina starom kratkom filmu Josipa Lukića "Marmelada".
Film ima nekih dramaturških grešaka, ali i dvije-tri doista moćne, mučne scene s kakvima se u našoj kinematografiji rijetko susrećemo i kojima Juranić, zajedno s krasno neposrednim otvarajućim prizorima, ali i skrivenim biserom – kratkim, a izuzetnim ambijentalnim kadrom vrhova stambenih zgrada, pokazuje nepatvoren redateljski nerv.
"Smrt djevojčice sa žigicama" adaptacija je najbolje knjige rane faze opusa Zorana Ferića, istoimena romana kojem nije dorastao autor senzibiliteta Gorana Kulenovića, tvorca proizvoda za široku publiku poput TV-serije "Crno-bijeli svijet" i slabašnog filma "Pjevajte nešto ljubavno". Stoga je ova adaptacija tek korektno ostvarenje manje oslonjeno na poetiku Ferića, a više na one neambicioznije skandinavske krimi-serije.
Hvaljeni, međunarodno uspješni "Pelikan" debitanta Filipa Herakovića griješi u ubacivanju pučkog humora u sofisticirani kontekst art-filma, naposljetku opterećen hipersimbolizmom, dok je "Escort", nažalost oproštajni film Lukasa Nole, zanimljivo promašeni hibrid poetika Briana De Palme, grčkog čudnog vala te naposljetku Gaspara Noéa i trash undergrounda. Za autora Nolina kalibra to je zasigurno bolje nego da je polučio bezlično korektan mainstream uradak.
