I drugu godinu zaredom pokazalo se da međunarodni žiri za glavni nacionalni program Pulskog festivala nije nikakva garancija tzv. objektivnosti, zbog koje se na njemu inzistira da bi se izbjegle "domaće kuhinje". Gotovo da se ponovila situacija iz 2013., s jednog od najjačih festivalskih izdanja od državne nezavisnosti, kada je žiri kao na automatskom pilotu sve bitne nagrade dodijelio favoriziranoj "Obrani i zaštiti" Bobe Jelčića pristigloj s Berlinalea. Među tada oštećenima našao se i jedan od najboljih filmova Zrinka Ogreste, "Projekcije", koji je ostao bez ijedne Zlatne arene, a isti je Ogresta koju godinu kasnije na Puli, predsjedajući žirijem, bio zaslužan za to da vjerojatno najbolji film tog festivalskog izdanja, Schmidtov "Agape", dobije tek jednu, relativno sporednu nagradu (za montažu), da bi se u prvi plan stavile "mlade nade" Igor Bezinović i Hana Jušić.

Po principu suočavanja s tim da se ne može biti prorok u vlastitom selu, znakovito je ovogodišnje potkresivanje krila autorima "Strica" i svojevrsno ponižavanje Simona Bogojevića Naratha i njegova "Illyricvma"

Ogresta je ove godine ponovo bio u žiriju kojim je sada predsjedao Austrijanac Stefan Ruzowitzky, "nasljednik" prošlogodišnjeg (oscarovskog) "teškaša" Pawela Pawlikowskog koji je Ogrestin "Plavi cvijet" pretpostavio Zlatnom kamerom u Cannesu nagrađenoj "Murini", i iznenađenja nije bilo. Prema očekivanjima, žiri je okrunio i trećeg mladog prvaka, tj. prvakinju aktualne hrvatske kinematografije, Sonju Tarokić, za njezin dobro znani, godinu dana stari i vrlo hvaljeni prvijenac "Zbornica". Pritom nije bilo važno što se u međuvremenu pojavio "Stric" Andrije Mardešića i Davida Kapca, film koji je kao i "Zbornica" nagrađen drugom nagradom u Karlovym Varyma, samo za razliku od nje ove a ne prošle godine te u novouvedenom pobočnom, a ne glavnom programu. Jer međunarodnom glavnom žiriju i međunarodnom žiriju kritike, kao i onom domaće udruge kritičara prošle godine, ne baš uvjerljivo variranje poetike Roberta Altmana s nategnutim domaćim prinosom kroz tradicionalne pjesme u izvedbi Ladarica i Generalićevo naivno slikarstvo, svidjelo se daleko više od vrlo kompetentnog povezivanja grčkog čudnog vala i austrijskog psiho-horora (ili pojednostavljeno rečeno Lanthimosa i Hanekea) Mardešića i Kapca, s kudikamo kritičkije postavljenim domaćim začinom patrijarhalnog kleronacionalizma. "Zbornici" su tako pripale Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatne arene za najbolju režiju, glavnu mušku (Stojan Matavulj za de facto sporednu rolu) i sporednu žensku (Nives Ivanković) ulogu, te za montažu, a dobila je i nagradu žirija kritike za najbolji film. Po priznanjima daleko iza ostao je "Stric", dobivši prestižnu Zlatnu arenu za scenarij kao utjehu te onu za kostime, ostvarivši isti zbroj kao kvalitativno korektni, ali za klasu manje bitan debi Radislava Jovanova "Punim plućima", varijacija glasovite "Velike jeze" Lawrencea Kasdana, koji je nagrađen prestižnom Zlatnom arenom za kameru te onom za oblikovanja zvuka. Ako ništa drugo, glavni je žiri, za razliku od onog iz 2013., shvatio da je u konkurenciji bilo podosta dobrih filmova pa su odlučili svakom iole vrijednom nešto darovati, pri čemu je izrazito solidna "Glava velike ribe" Arsena Oremovića dobila Zlatnu arenu za najbolju glumicu (Lana Barić), "Nosila je rubac črleni" Gorana Dukića, naslov o kojem smo pisali u prošlom broju, za najbolju sporednu mušku rolu (Ljubo Zečević), a pripala mu je i nagrada publike, osvježavajući "Illyricvm" Simona Bogojevića Naratha za najbolju masku, dok je nagrada Breza za najboljeg debitanta otišla Nini Violić za režiju, scenarij i glavnu žensku ulogu filma "Baci se na pod". Bez ikakvog priznanja zasluženo su ostala tri najslabija filma, "Divljaci" Darija Lonjaka (najbolji među slabima), "Šesti autobus" Eduarda Galića i "4:2" Anđela Jurkasa.

Čini se, kako je to dobro primijetio kolega Dragan Jurak, da se stvara "nova nacionalna filmska oligarhija, povezana talentom, ali i utjecajem, te aristokratskim, celebos statusom", i da Pulski festival u tome igra značajnu ulogu. Nakon promocije Bezinovića i Jušić 2017., sada je promovirana i treća bitna članica te generacije, Tarokić, s tim da je 2017. "žrtva" bio veteran Schmidt, a sada su to mladi Mardešić i Kapac, ali i itekako afirmirani autor Bogojević Narath. Kao što je prošlogodišnje svojevrsno šikaniranje Antonete Alamat Kusijanović i njezine canneske uspješnice "Murine" (ne samo u Puli nego i pri biranju nacionalnog kandidata za Oscara) bilo znakovito, po principu suočavanja s tim da se ne može biti prorok u vlastitom selu, tako je znakovito ovogodišnje potkresivanje krila autorima "Strica" i svojevrsno ponižavanje Naratha i njegova filma. Naime, u kinematografiji poput hrvatske, gdje se uradci u žanru povijesnog filma snimaju jednom u nekoliko desetljeća, "Illyricvm" bi trebao biti događaj već po samoj toj činjenici, a kamoli kad se doda da je riječ o nesumnjivo kvalitetnom ostvarenju, uz to i produkcijski itekako zahtjevnom (koprodukcija Hrvatske, Kosova, Slovenije, BiH te Italije, "gibsonovski" snimana na latinskom i konstruiranom ilirskom jeziku), što bi u kinematografiji čiji se prvaci pozivaju na "filmsku industriju" (pa u sklopu toga, po uzoru na Hollywood, i dalje ustraju na nastranoj praksi da se Velika zlatna arena za najbolji film dodjeljuje isključivo producentu, ne i režiseru) trebalo biti visoko respektirano. Pritom Narath čvrsto ostaje na tlu tzv. autorske kinematografije, etnografski sloj filma, garniran naturalističkim preljevom, daleko mu je važniji od najgoreg aspekta "industrije" – tvorbe banalno spektakularnih akcijskih prizora i trivijalnog mitologiziranja koje zaobilazi u širokom luku. "Illyricvm" je u kontekstu domaćeg povijesnog filma superioran Ivandinom "Konjaniku" i otprilike ravnopravan Mimičinim klasicima "Seljačka buna 1573." i "Banović Strahinja", a to dovoljno govori o njegovoj vrijednosti. Ali Bogojević Narath u igrani je film prešao iz animiranog, vukotićevski no bez Vukotićeva kanoniziranog statusa, prijelaz se dogodio u relativno kasnim godinama (55) i gotovo bez trunke medijskog odjeka, i njemu je u Puli omalovažavajućom službenom recepcijom (tek jedna i to posve sporedna Zlatna arena) de facto poručeno da je uljez u igranom segmentu nacionalne kinematografije.

Šezdeset i deveto izdanje Pulskog festivala bilo je jedno od najkvalitetnijih zadnjih godina, ali ostavlja neugodan okus zbog nastavka interesnih igara koje nikakvi međunarodni autoriteti kao članovi žirija ne mogu prekinuti, nego samo služe kao alibi za posve domaće računice.