Debitantsko ostvarenje Julije Ducournau ‘Sirovo’ s velikim je zakašnjenjem stiglo u naša nezavisna kina, vjerojatno zato što se čekalo da mu padne cijena nakon senzacionalnog odjeka koji je izazvalo u premijernom prikazivanju na canneskom festivalu 2016. Uvršten u program Tjedan kritike i nagrađen nagradom međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, ‘Sirovo’ je dočekan kao hrabro i izazovno ostvarenje koje se vizualno snažno, istovremeno izravno i metaforički, bavi seksualnim buđenjem usamljene mlade djevojke, vješto posuđujući teme i postupke iz horor filmova. Izvještavalo se o šokantnim prizorima koji su publiku tjerali na povraćanje i napuštanje projekcija, neki su padali i u nesvijest, a autorica je dala niz intervjua u kojima je objašnjavala da se njezin uradak bavi kanibalizmom kao alegorijom opsesije tijelom i izgledom, te da joj nije bio cilj šokirati gledatelje.
Naime priča filma prati Justine (solidna Garance Marillier), brucošicu imena znakovito sadeovskog prizvuka (čini se jasnom referenca na markizov klasik ‘Justine ili nedaće kreposti’) koja započinje studij na veterinarskom fakultetu koji su pohađali njezini roditelji i na kojem upravo studira i njezina starija sestra (slabašna Ella Rumpf), te biva podvrgnuta nasilnim inicijacijskim ritualima i dominaciji strogih profesora. Iako vegetarijanka, pod prisilom starijih studenata i uz sestrino nagovaranje prihvaća pojesti zečji bubreg, nakon čega se sve u njoj mijenja – postaje gladna mesa i seksa, zarobljenicom požude koju ne može kontrolirati. Ovako prepričano, uz dodatak da film sukladno svom naslovu inzistira na eksplicitnim mesno-seksualnim prizorima nužno vezanima uz (halapljivo) jedenje, ‘Sirovo’ bi se doista mogao učiniti ostvarenjem koje pomiče granice, međutim u stvarnosti stvari stoje drugačije.
Početak filma obećava. Otvarajući, efektno horizontalno komponirani dugi kadrovi na cesti odašilju slutnju samosvjesnog vizualnog prosedea, sunčeve zrake koje padaju kroz prozor automobila po protagonistici navješćuju finu poetičnost, međutim sve što slijedi kasnije iznevjerava ta obećanja. Ducournau počinje pribjegavati stereotipovima preuzetim iz brojnih američkih filmova (ceremonijal iživljavanja nad brucošima), odnosno eksploatacijskih horora (grafički prizori kao najlakše sredstvo izazivanja šoka), a ozbiljno bavljenje Justininim likom i njezinom psihom kao da je najmanje zanima. Dva ključna odnosa u koji autorica baca junakinju, sa sestrom i s gay cimerom, ne stižu nikuda, pri čemu je onaj s cimerom bio potencijalno vrlo intrigantan kao potentan izdanak par excellence romantičarske priče o nemogućoj ljubavi s nekim drugačijim, nekim dobrim, no naglo je dokončan njegovim ubojstvom, da bi se širom otvorio prostor odnosu dviju sestara. Na papiru, moglo je to biti uzbudljivo bojište predatorskih srodnica za teritorij, priča o dvije sestre na jednom lovištu koje se grizu do posljednje kapi krvi, no u samom filmu taj je odnos posve površan, tek jeftino napumpan, uostalom lik starije sestre, za razliku od ipak donekle interesantne mladice, plitak je i iritantan.
Točku na i jednog neuspjeha stavlja nevjerojatno banalan rasplet dostojan petparačkih žanrovskih produkcija, koji ipak nije obeshrabrio nizove vrlo naklonjenih prikaza gdje se o filmu zbori kao o poticajnom propitivanju izrastanja djevojke u ženu, o problematiziranju društvenih stigma, osobito seksualnih, o kritici vegetarijanstva itd. Zapravo, ‘Sirovo’ i Julia Ducournau svašta su htjeli, pobacali mnoštvo potencijalno izazovnih motiva kao mamce koji su privukli naivne no utjecajne, a uistinu ostali nerealizirani.
